Fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine završila je nastup na Svjetskom prvenstvu porazom od Sjedinjenih Američkih Država rezultatom 2:0 u šesnaestini finala, ali je njen nastup, osim sportskog rezultata, ponovo otvorio pitanja identiteta državnog tima i odnosa prema igračima koji dolaze iz reda srpskog i hrvatskog naroda.
Jedan od igrača koji je tokom prvenstva privukao posebnu pažnju bio je Jovo Lukić, napadač Univerzitatee Kluž i najbolji strijelac rumunske Superlige. Fudbaler iz Modriče postigao je prvi gol za BiH na Svjetskom prvenstvu, pogodivši u utakmici protiv Kanade koja je završena rezultatom 1:1.
Uprkos tome, Lukić u nastavku takmičenja nije dobio značajniju minutažu. U porazu od Švajcarske rezultatom 4:1 na teren je ušao u 86. minutu, dok protiv Katara i Sjedinjenih Američkih Država nije nastupio. Svjetsko prvenstvo završio je sa svega 72 odigrana minuta.
Bez jasnog obrazloženja stručnog štaba ne može se tvrditi da je nacionalna pripadnost uticala na odluku o njegovoj minutaži. Ipak, ostaje opravdano pitanje zbog čega fudbaler koji je postigao prvi gol reprezentacije na najvećoj svjetskoj smotri nije dobio ozbiljniju priliku u utakmicama koje su uslijedile.
Takvo pitanje dodatno dobija na značaju kada se posmatra širi ambijent koji prati reprezentaciju BiH. Tokom cijelog nastupa na prvenstvu dominantan dio navijača koristio je zastave sa ljiljanima i simboliku koju veliki broj Srba i Hrvata ne doživljava kao zajedničko obilježje Bosne i Hercegovine, već kao simbol muslimanskog nacionalnog narativa i jedne strane iz ratnog perioda.
Zagovornici korištenja zastave sa ljiljanima ističu da je ona od 1992. do 1998. godine bila zvanična zastava Republike Bosne i Hercegovine. Međutim, njen nekadašnji zvanični status ne znači da je ona bilo kada bila prihvaćena kao zajednički simbol sva tri konstitutivna naroda.
Ukoliko se kao glavni argument za njenu savremenu upotrebu navodi činjenica da je nekada bila zvanična, istom logikom može se obrazložiti i savremena upotreba naziva Muslimani kao nacionalne odrednice, jer je isti korišten sve do 1993. godine.
Dominantni muslimanski politički i javni narativ u BiH ne odustaje od zastave sa ljiljanima, iako je veliki broj Srba i Hrvata ne doživljava kao zajednički simbol. Upravo se u tome ogleda jedna od ključnih protivrječnosti bosanskohercegovačke stvarnosti: sa jedne strane govori se o građanskoj državi, dok se sa druge strane simbolika jednog naroda pokušava predstaviti kao univerzalna i obavezujuća za sve.
Reprezentacija BiH trebalo bi da bude zajednička selekcija Srba, Hrvata, Muslimana i svih drugih građana ove zemlje. Međutim, igranje za BiH u slučaju igrača srpskog ili hrvatskog porijekla često prati očekivanje da se prilagode već uspostavljenom muslimanskom nacionalnom narativu, dok svako iskakanje iz te uloge izaziva sumnju, otpor ili marginalizaciju.
Jovo Lukić je svojim golom i igrom pokazao da može biti više od pukog estetskog dodatka koji treba da potvrdi formalnu multietničnost reprezentacije. Upravo zato njegovo povlačenje na klupu, bez uvjerljivog sportskog obrazloženja, ostavlja prostor za sumnju i dodatno pojačava osjećaj da igrači iz reda srpskog i hrvatskog naroda u reprezentaciji nisu uvijek tretirani kao ravnopravan dio zajedničkog tima.
Bosna i Hercegovina nije ni samo srpska, ni samo hrvatska, ni samo muslimanska. Ona je istovremeno i srpska, i hrvatska i muslimanska. To načelo podrazumijeva ravnopravnost, a ne dominaciju bilo kojeg nacionalnog narativa.
Dok god reprezentaciju budu pratili simboli, poruke i atmosfera koje značajan dio stanovništva doživljava kao jednostrane, ona neće moći u potpunosti da postane zajednički tim svih naroda u BiH.
Slučaj Jove Lukića zato nije samo pitanje minutaže jednog fudbalera. On ukazuje na dublji problem identiteta reprezentacije, odnosa prema konstitutivnim narodima i nesposobnosti Bosne i Hercegovine da izgradi prostor u kojem će se svi osjećati ravnopravno.
Na terenu se igra fudbal, ali se oko reprezentacije već godinama vodi mnogo šira borba, borba za to ko ima pravo da određuje simbole, identitet i karakter države. Dok se to pitanje ne riješi na način koji će uvažiti Srbe i Hrvate kao ravnopravne, reprezentacija BiH ostaće odraz iste nefunkcionalnosti, izvještačenosti i dubokih podjela koje opterećuju cijelu zemlju.
