Kada se ime Kristijana Šmita izgovori u Njemačkoj, reakcije su uglavnom mlake: političar srednjeg kalibra iz bavarske CSU, bivši ministar poljoprivrede, čovjek koji nikada nije pripadao prvoj ligi evropskih državnika. U Bosni i Hercegovini, međutim, njegovo ime izaziva duboke političke potrese, pravne sporove, optužbe za nelegitimnost i otvoreni otpor cijelog jednog entiteta. Takav kontrast ne nastaje slučajno. Nastaje kada se osoba s ozbiljnim teretom kontroverzi i političkih promašaja pošalje da bude vrhovni autoritet jednoj zemlji koja jedva nosi težinu vlastitih unutrašnjih slojeva.
Politička biografija puna pukotina
U srži problema nije samo činjenica da Kristijana Šmita nije potvrdio Savjet bezbjednosti UN – što već predstavlja presedan i fundamentalni problem međunarodnog legitimiteta. Problem je i u tome što Šmit kao ličnost dolazi sa političkim naslijeđem obilježenim brojnim kontroverzama.
Njegov najpoznatiji skandal u Evropskoj uniji desio se 2017. godine, kada je na glasanju o obnovi dozvole za herbicid glifosat, ključni sastojak proizvodâ poput „Raunda“ (RoundUp), glasao suprotno dogovoru unutar Njemačke vlade, presudivši u korist produženja upotrebe ovog pesticida. Time je direktno prekršio dogovor s ministricom životne sredine, izazvao politički potres u Berlinu i otvorio pitanje njegovih veza sa agrolobijem. Kancelarka Angela Merkel ga je tada javno ukorila – rijedak i ozbiljan signal u njemačkoj političkoj kulturi.
Ali to je tek jedan sloj.
Mnogo mračniji ostaje slučaj iz 2007. godine, kada je Šmit – kao državni sekretar u Ministarstvu odbrane – pokušao da rehabilituje nacističkog pilota Vernera Möldersa, pripadnika zloglasne Legije Kondor, jedinice odgovorne za bombardovanje civila u Španskom građanskom ratu, uključujući i čuvenu Gerniku. Uprkos tome što je Bundesver 2005. zabranio korištenje Möldersovog imena zbog njegove uloge u nacističkom ratnom aparatu, Šmit je inicirao da se ta odluka preispita i poništi. U javnim nastupima tvrdio je da Mölders „nema smeđe fleke na prsluku“, izazvavši ogorčenje istoričara, javnosti i pojedinih poslanika Bundestaga.
Ovakav potez nije bio rezultat neznanja. Bio je to politički čin. I bio je to znak.
Paradoks OHR-a: sporna figura sa spornim ovlaštenjima
Kada je 2021. godine imenovan za visokog predstavnika u BiH, protivljenje nije stizalo samo iz Republike Srpske. Rusija i Kina su u Savjetu bezbjednosti UN blokirale usvajanje rezolucije kojom bi njegovo imenovanje bilo formalno potvrđeno. Čak su i dijelovi evropske javnosti naglasili da se radi o kontroverznom izboru čovjeka koji nije imao veliki međunarodni autoritet, niti ozbiljan diplomatski profil.
U Sarajevu je dobio političku dobrodošlicu, ali u Banjaluci gotovo trenutno – zid odbijanja.
Republika Srpska ga ne priznaje kao legitimnog visokog predstavnika, njegove odluke ne objavljuje u Službenom glasniku RS, a najveće političke stranke srpskog naroda odbijaju komunikaciju sa njim. To nije puka retorika. To znači da u jednom entitetu OHR faktički ne funkcioniše.
A onda dolazimo do paradoksa: Šmit, koji je već započeo svoj mandat političkim zabrinutostima u EU i rezolucijama u Bundestagu, preuzima ulogu vrhovnog zakonodavca u zemlji sa tri konstitutivna naroda, dva entiteta, deset kantona i složenom mrežom nadležnosti koji ni mnogo iskusniji diplomati teško razumiju.
Problem ponašanja i političkog stila
Umjesto diplomatske smirenosti i pragmatičnog graditeljstva, Šmit se u BiH često pojavljuje kao figura reaktivna, emotivna, ponekad nervozna. Snimci s pres-konferencija na kojima prekida novinare, pominje austro-ugarskog cara Franza Jozefa ili se hvali da se u BiH „osjeća kao pop-zvijezda“, ostavili su utisak čovjeka koji ne samo da ne razumije dubinu bosanskohercegovačkog političkog tkiva, nego se u njemu ponaša kao tutor, a ne kao posrednik.
Politika sile – korištenje bonskih ovlašćenja bez konsenzusa političkih aktera – dodatno je pojačala otpor, i u RS, i među određenim bošnjačkim strankama, i među Hrvatima nezadovoljnim selektivnim pristupima.
Šta sve ovo govori o međunarodnoj zajednici?
Kristijan Šmit nije samo pojedinac. On je simptom.
On je dokaz da međunarodna zajednica prema Bosni i Hercegovini često pristupa paternalistički, birokratski i površno, birajući ljude ne po kompetencijama ni moralnoj težini, nego po političkoj pogodnosti i partijskim balansima unutar EU.
Za zemlju sa traumatičnom istorijom, složenim identitetskim strukturama i krhkim institucionalnim balansom, uloga visokog predstavnika nosi ogromnu odgovornost. To nije mjesto za prosječne političare sa sjenkama iz prošlosti, niti za lidere koji izazivaju duboke podjele i čije odluke imaju posljedice po stabilnost cijele regije.
Ključno pitanje
I zato se nameće završno, suštinsko pitanje:
Kako je moguće da jedna ovako kontroverzna i u više navrata politički kompromitovana ličnost bude postavljena kao nadređena figura legitimno izabranim političkim predstavnicima u Bosni i Hercegovini – zemlji čija je unutrašnja struktura jedna od najkompleksnijih u Evropi, sa tri naroda, dva entiteta, više različitih nivoa vlasti i vrlo osjetljivom ravnotežom?
