Godina je 2011. Valentin Incko, tadašnji visoki predstavnik, samouvjereno najavljuje gašenje Kancelarije OHR. “Biće nas sve manje, a Evropske unije sve više”, govorio je. Četrnaest godina kasnije – 2025. – situacija je dijametralno suprotna: OHR djeluje snažnije nego ikad, dok EU integracije tapkaju u mjestu. Zašto?
Bosna i Hercegovina, uprkos političkoj retorici i deklarativnim opredjeljenjima za evropski put, ostaje pod tutorstvom. Visoki predstavnik Kristijan Šmit i dalje ima ovlaštenja da svojom odlukom poništi volju institucija. Njegov legitimitet osporavan je iz različitih uglova, a funkcija – kako mnogi tvrde – neusklađena sa principima suvereniteta koje bi svaka država kandidat za EU trebalo da poštuje.
Vlada Republike Srpske u najnovijem izvještaju Savjetu bezbjednosti UN jasno ističe da je prisustvo međunarodnog namjesnika glavna prepreka evropskom putu BiH. Pozivaju se na stavove iz Mišljenja Evropske komisije o kandidaturi BiH, gdje se navodi da je „tako intenzivan međunarodni nadzor nespojiv sa suverenitetom Bosne i Hercegovine, pa stoga i sa članstvom u EU“.
Vlada RS podsjeća i na riječi bivših visokih predstavnika, poput Volfganga Petriča, koji je 2023. izjavio da “sa gospodarom koji donosi odluke umjesto izabranih institucija, nema evropske budućnosti”. Petrič je otišao i korak dalje: “Svaka Šmitova odluka udaljava Bosnu i Hercegovinu od Evropske unije.”
Politička analitičarka Ivana Marić dijeli slično mišljenje. Kaže da EU ne može prihvatiti državu u kojoj institucije nisu vrhovni autoritet.
– Ne možemo se oslanjati na vanjske aktere za rješavanje unutrašnjih problema. Druge države nemaju taj luksuz. OHR je postao paravan iza kojeg domaći političari kriju sopstvenu nesposobnost ili nezainteresovanost za dogovor – smatra Marićeva.
Prema njenim riječima, takozvani „5+2“ uslovi za zatvaranje OHR, uspostavljeni još 2008. godine, danas ne bi trebali biti prepreka ukoliko bi domaće političke snage postigle konsenzus.
– To je nametnut okvir. Ako Parlamentarna skupština odluči da OHR mora da ide, ne postoji sila koja bi ga zadržala. Problem je što bošnjački politički blok koristi OHR selektivno – kada im odgovara, podržavaju ga, kada ne, traže njegovo uklanjanje. Srpska i hrvatska politika su u tom pogledu dosljednije – kaže Marićeva.
Dodaje da je Šmit bio daleko aktivniji dok je Majkl Marfi bio ambasador SAD u BiH, ali se njegova uloga u posljednje vrijeme vidno smanjila.
– Šmit danas manje reaguje, jer svaka njegova odluka stvara više problema nego što ih rješava. Taj trend će se vjerovatno nastaviti – zaključuje ona.
S druge strane, poslanik Liste za pravdu i red u Parlamentarnoj skupštini BiH, Nenad Grković, poručuje da se BiH ne može osloboditi OHR dok god su na vlasti isti politički akteri.
– Da je BiH spremna za EU, ne bismo imali potrebu za OHR. Njegovo prisustvo je dokaz da institucije ne funkcionišu. Dvije decenije smo zarobljeni u matrici političkih prepucavanja, podjela i kriminala. Niko se ne bavi stvarnim problemima građana – kaže Grković.
On je uvjeren da bi i nakon odlaska Šmita OHR ostao, jer je duboko utemeljen u političkom ambijentu koji se opire promjenama.
– Da bi se OHR ugasio, mora postojati iskrena i funkcionalna vlast. Nama su potrebni ljudi koji će rješavati probleme, a ne oni koji ih kreiraju da bi opstali na vlasti. I sam bih volio da jednog dana vidim BiH bez OHR, ali sada – idemo iz krize u krizu – zaključuje Grković.
Dok Evropa postavlja uslove, a domaći političari traže izgovore, BiH ostaje zemlja nad kojom, dvadeset devet godina nakon Dejtona, i dalje bdije visoki predstavnik – sa olovkom u ruci kojom može pisati i brisati ono što institucije odluče. A Evropska unija? Ona je i dalje samo obećanje – maglovito i daleko.
