Tekst/foto: Njegoš Tomić
U domaćinstvu porodice Kežić, med ne dolazi samo iz košnice – on se prenosi kroz generacije. Siniša Kežić, treća generacija pčelara u porodici, nastavlja tradiciju koju su započeli njegov djed i otac. Zajedno sa suprugom Majom, vodi pčelarsku priču koja se oslanja na znanje, upornost i ljubav prema prirodi.
U vremenu kada se mnogi suočavaju sa izazovima u poljoprivredi, pčelarstvo nije izuzetak. Posljednja godina bila je teška za pčelare širom regiona – klimatski uslovi, smanjeni prinosi i sve veći izazovi u plasmanu proizvoda ostavili su traga. Ipak, Kežići ne odustaju. Njihov rad, posvećenost i pozitivan duh čine ih primjerom kako se i u teškim vremenima može opstati ako je ljubav prema poslu iskrena.
Njihova priča nije samo o medu – već o porodici, predanju, prirodi i upornosti. Tim povodom, razgovaramo sa Sinišom Kežićem, koji nam otkriva kako izgleda život jednog modernog pčelara u Mrkonjić Gradu.
Siniša, pčelarstvo u Vašoj porodici traje već generacijama. Kako je izgledalo Vaše prvo iskustvo sa pčelama i kada ste odlučili da i Vi nastavite tim putem?
Može se reći da je uzgoj pčela u našoj porodici tradicija. Iako se djed ozbiljno bavio tim poslom, zbog rata i nesrećnih okolnosti u tom periodu došlo je do prekida u pčelarenju. Za većinu prvo iskustvo sa pčelama je obično bolno, pa je tako bilo i kod mene. Prvi dani pčelarenja su bili propraćeni ubodima i otocima gotovo svakog vikenda kada bi išli u selo. Moram spomenuti da mi je prve susrete sa pčelama i zavirivanje u košnice olakšao i u tome mnogo pomogao pokojni profesor Slavko Savić. Mogu slobodno reći da sam od njega i naučio osnovne tehnike pčelarenja. Nakon toga, prije nekih desetak godina, žena i ja smo odlučili da se ozbiljnije počnemo baviti pčelarstvom i uz pomoć porodice kupili smo svoje prve pčele i pčelarsko vozilo.
Koji su najveći izazovi sa kojima ste se suočili kao pčelar u posljednjih nekoliko godina, a naročito tokom ove teške sezone?
Svaka godina u pčelarstvu je izazov, naročito ako se radi selenje pčela. Zasigurno, najveći izazov sam imao ove godine kada smo nakon zime imali stradanja u više od pola društava. Dosta truda, energije i novca je uloženo da bi se vratili opet na početni broj košnica. Takođe, velike izazove sam imao i prilikom svakog seljenja pčela. Briga da se nađe adekvatna lokacija, pa proces samog transporta pčela, nadzor nad vozilom i pčelama u njemu je takođe teži dio mog pčelarskog posla.
Kako biste opisali trenutno stanje pčelarstva u Mrkonjić Gradu i našem širem podnevlju? Ima li potencijala za razvoj ove grane?
Primjećujem da je svake godine sve više stanovištva svjesno značaja sopstvene proizvodenje (zdrave) hrane, tako da je to vjerovatno jedan od razloga zašto svake godine imamo sve više pčelara koji pristupaju lokalnom pčelarskom udruženju. Svi planinski predjeli su dosta škrtiji za pčele, za razliku od nizijskih prostora gdje vegetacija dosta ranije kreće i gdje se uzgajaju medonosne kulture. U Mrkonjić Gradu je dosta teško pčelariti, sezona pogodna za pčele traje relativno kratko, ali ono sa čime se možemo pohvaliti jeste očuvana životna sredina gdje gotovo da nema nikakvog tretiranja kultura hemijskim sredstvima. Smatram da je potrebno raditi na brendiranju našeg planinskog meda, kako bi bilo opravdano formiranje boljih cijene od prosjeka. A što se tiče broja pčelara u Mrkonjić Gradu, činjenica da dosta ljudi ima problem da proda svoj med, govori da nas je u ovom trenutku dovoljno.
Na koji način ste Vi i Vaša supruga Maja organizovali posao – koliko Vam znači ta porodična saradnja u svakodnevnim obavezama?
S obzirom da smo zaposleni i da imamo malu djecu neminovno je da malo vremena ima za pčele, tako da je organizacija jako bitna. Za sada sam ja taj koji vrijeme provodi sa pčelama i radim teže fizičke poslove. Tu mi i ženin tata dosta pomaže. A poslove koji se rade kod kuće, kao što su priprema i sređivanje opreme, vrcanje, pakovanje i prodaja proizvoda, najčešće obavlja Maja. Ideja nam je da u ovome istrajemo, kako bi i djecu uključili u nadi da će steći osnovne radne navike.
Koliko je savremena tehnologija promijenila način na koji se danas bavi pčelarstvom u odnosu na ono kako su radili Vaš otac i djed?
Savremena tehnologija se u pčelarstvu uzima u negativnom kontekstu, jer magnetna polja, telekomunikacini signali, te savremena sredstva kojima se tretiraju usjevi i zemljište, dokazano štete pčeli. Dosta iskustva imamo i sa ostalim životinjskim vrstama, pa mogu da posvjedočim da je pčela daleko najosjetjivija i teško se prilagođava savremenim trendovima. Da ne bude da je sve negativno, savremene tehnologije imaju naravno i određene prednosti. Video nadzor, zaštita, praćenje unosa meda preko sms vaga, analiza meteoroloških uslova, digitalni pčelarki dnevnik su neke od olakšice koje su savremene tehnologije donijele.
Kako plasirate svoje proizvode i kakva je potražnja za domaćim, prirodnim medom na lokalnom i širem tržištu?
U nekom od predhodnih pitanja sam rekao da većina pčelara na našoj opštini ima problem sa prodajom meda i drugih pčelinjih proizvoda. Osim toga što pčelara ima dosta, problem pri plasmanu predstavlja i manjak stanovništva u opštini, a na to kad se doda i sve veće količina lažnog (patvorenog) meda bude prilično jasno zašto je situacija takva kakva jeste. Sve je manje kupaca koji med kupuju „na kante“, tako da se tome treba prilagoditi. Pakovati u manje ambalaže, mješati med sa odredjenim dodacima, uz lijepo pakovanje i promociju na društvenim mrežama su možda načini kako doći do potencijalnog kupca. Zahvaljujući vještim rukama moje žene mi nemamo problem sa prodajom naših proizvoda, tako da su nam ovogodišnje zalihe sve manje.
Kakve su Vaše poruke mladima koji možda žele da se bave pčelarstvom, ali ne znaju odakle da počnu? Može li se danas od pčela živjeti?
Osobe koje žele da se bave pčelartvom trebaju da prođu nekoliko teških početnih koraka. Prije svega neophodno je da se uvjere da nisu alergični na pčelinji ubod i da generalno dobro podnose taj bol. Sa mentorom treba da praktično savladaju par tehnika koje će primjenjivati tokom godine na pčelinjaku. Naravno, onoga koga ovaj posao privuče najviše će učiti iz ličnog iskustva. Ne smije se zaboraviti da su volja i ljubav preduslov svakog uspješnog posla, pa i ovog. Imao sam par negativnih iskustava sa pčelarima početnicima, koji se nakon nabavke pčela u tome nisu najbolje snašli, pa su pčelinjak zapustili.
Važno je da znamo da takav pčelinjak postaje izvor bolesti i zaraze pčela kako u tom pčelinjaku, tako i u neposrednoj okolini. Ne treba srljati i ishitreno žuriti sa nabavkom pčelinjih društava, niti očekivati veliku ekonomsku korist. Lično me je strah za pčele i mislim da im je budućnost dosta neizvjesna, tako da je za mene trenutno nezamislivo planirati radni vijek provesti kao profesionalni pčelar. Primjera pčelara u našoj državi, koji žive od pčelarstva ima, ali su oni uglavnom locirani u ravničarskim krajevima. Pčelariti na planinskim terenima kakav je i naš Mrkonjić je dosta teže i neizvjesnije. Onaj ko bi se odlučio da živi od pčelarstva, obavezno bi trebao da seli pčele, jer ne bi mogao da se veže samo za jednu pašu u toku sezone.
Koliko trenutno imate košnica i postoje li razlike u kvalitetu meda u zavisnosti od terena?
Trenutno sam uzimio nešto više od stotinu društava. Kao što rekoh na početku sezone sam imao dosta stradanja pčela, ali sam takom ljeta uspio da vratim broj zajednica koji sam imao i prošle godine. Bez laboratorijske analize kvalitet meda je teško ocjeniti. Pošto selim pčele, imam iskustva u prepoznavanju bagremovog, heljdinog, lipovog, kestenovog, a i lividskog meda. Svaki od njih je specifičan na svoj način i ima svoju namjenu prilikom alterantivnog liječenja medom. Kod nas je i dalje u ekspanziji proizvodnja i promet lažnog (patvorenog) meda. Patvorena masa samo izgledom liči na pčelinji med, a sastavom je čak i štetna za zdravlje ljudi. Protiv ove pojave se gotovo nemoguće boriti, jer laboratorije koje ovo rade su sve savremenije, a proizvod koji naprave je višestruko jeftiniji on pčelinjeg meda.
Na koji način brinete o zdravlju pčela, posebno u vremenu kada se sve češće govori o ugroženosti pčelinjih zajednica?
Iz iskustva smatram da je preventiva najbolja zaštita za pčele. Kad to kažem mislim na dodavanje satnih osnova koje su u potpunosti od pčelinjeg voska, obezbjediti da u blizini pčela ima čista voda, tokom čitave godine suzbijati napasnike kao što su mravi, osovi i stršljenovi. A ako se u bilo kom periodu tokom godine primjete promjene na pčelinjem leglu potrebno je reagovati uklanjajnem takve zajednice iz pčelinjka. Na ovo sve ako se uspije razviti parazit varoa, koji je čest problem na pčelinjaku, tretirati ga ekološkim preparatom, te da isti bude djelotvoran. Uglavnom, ne bi trebalo biti problema. Ono na šta ne možemo da utičemo jesu klimatske promjene, aero zagađenje i nesavjesno tretiranje usjeva i voća sredstvima koja su otrovna za pčele.
Da li u Vašoj djeci prepoznajete interesovanje za pčelarstvo i postoji li nada da će ova tradicija u porodici Kežić biti nastavljena i u četvrtoj generaciji?
Djeca su još uvijek mala, pa su pošteđeni odlaska u pčelinjak. U ovom periodu sa njima treba biti oprezan, jer svaki ubod za njih može biti traumatičan, a iz iskustva starijih kolega to bude i razlog zašto pčelareva djeca ne vole pčele. Za sada su upoznati sa poslovima koji se rade kod kuće, kao što su farbanje košnica, priprema ramova, i naravno vrcanje meda, te topljenje voska. Kao i većina roditelja koji se zaštitnički odnose prema djeci, volio bih da se djeca opredjele za nešto lakše, jer ovaj naš hobi zna da bude fizički dosta naporan.
