Splitska Riva još jednom je postala improvizovana pozornica za marš neoustaštva, gdje su „momci u crnom“ gromko uzvikivali pozdrave iz najmračnijeg doba Evrope. Njihova teatralna „vjernost domovini“ ponovo je pokazala da je riječ o ideološkim nasljednicima onih koji su u ime iste te domovine stvarali koncentracione logore, pa čak i one za djecu — u Sisku, Jastrebarskom i Gornjoj Rijeci.
Ovi današnji „junaci“, opijeni mitovima o tobožnjem patriotizmu, predstavljaju dostojne nasljednike svojih ideoloških predaka. Njihov jedini doprinos nacionalnom identitetu jeste što nam plastično pokazuju kako je moguće pretvoriti fašističku ikonografiju u folklor, a zločin u nacionalnu emociju.
Da sve bude grotesknije, sve se to događa u državi čiji se premijer, Andrej Plenković, bez imalo nelagode pojavio na po zlu čuvenom koncertu Marka Perkovića Tompsona — pjevača koji otvoreno slavi ustašku simboliku i čije pjesme pozivaju na isti onaj poklič koji je prethodio genocidu. Vrlo licemjerno, ako znamo da isti taj državni aparat danas navodno „osuđuje ekstremizam“.
Između Tompsonove pozornice i splitske Rive kratak je put. Na jednoj se pjevaju pjesme koje veličaju „junačke pokrete“, a na drugoj ti isti „junaci“ danas marširaju i napadaju djecu samo zato što su Srbi. To nije incident — to je kontinuitet.
U Hrvatskoj nikada nije do kraja iskorijenjen klerofašistički fanatizam, jer ga uporno hrane oni koji bi morali da ga sasječu: političari koji kalkulišu s mržnjom, dijelovi medija koji od nje žive, i odmetnuti krugovi unutar Crkve koji su izgubili hrišćanski kompas.
Možda im treba odati jedno priznanje — pokazali su svijetu da fašizam nije mit, nego stanje duha koje lako oživi kada mu se klima nakloni i kada ga država aminuje ćutanjem.
