Prije tačno 26 godina, 31. marta 1999, trojica američkih vojnika, pripadnika izviđačke jedinice stacionirane u Njemačkoj, zarobljena su na granici Srbije i Makedonije. Endru Ramirez, Kristofer Stoun i Stiven Gonzales, koji su tada bili na obavještajnom zadatku u okviru NATO operacija, uhvaćeni su od strane Vojske Jugoslavije. Snimci prestravljenih američkih vojnika ubrzo su obišli svijet, a reakcija javnosti u Sjedinjenim Državama bila je šokantna – građani su se prvi put suočili s realnošću da njihova vojska nije nepobjediva, da NATO agresija na Srbiju nije „humanitarna misija“, i da postoje ljudi koji se toj sili mogu suprotstaviti.
Ono što je uslijedilo bila je demonstracija dvostrukih standarda zapadne politike. Dok su NATO bombe padale po civilnim ciljevima širom SRJ, američki zvaničnici su histerično zahtijevali da se sa zarobljenim vojnicima postupa po Ženevskoj konvenciji. Generalni sekretar NATO-a Havijer Solana tada je čak izjavio da će, ukoliko im se nešto dogodi, Slobodan Milošević snositi punu odgovornost.
Ista ta Alijansa, koja se pozivala na međunarodno pravo kada su njihovi vojnici pali u ruke Jugoslovenskoj vojsci, nije pokazala ni trunku zabrinutosti za hiljade srpskih civila stradalih pod njihovim bombama. Od masakra u Varvarinu, preko bombardovanja voza u Grdeličkoj klisuri, pa do bestidnog gađanja civilne infrastrukture, američki i NATO lideri nisu pokazali nikakvu grižu savjesti.
Američki vojni poraz koji je politički prikriven
Zarobljavanje američkih vojnika došlo je samo nekoliko dana nakon što je oboren famozni „nevidljivi“ F-117, što je dodatno narušilo imidž NATO operacije u očima svijeta. Pentagon, koji je godinama gradio mit o vojnoj superiornosti SAD, iznenada je shvatio da ni superiorna tehnologija, ni propagandna mašinerija ne mogu sakriti činjenicu da se mala balkanska zemlja uspješno odupire globalnoj sili.
Oslobađanje trojice zarobljenih vojnika 2. maja 1999. godine trebalo je da posluži kao gesta dobre volje, ali je bilo jasno da to neće uticati na NATO planove. Umjesto da pokaže uzdržanost, Alijansa je nastavila bombardovanje još brutalnije, napadajući rafinerije, elektroprivredu i mostove, dodatno ugrožavajući civile.
Sa današnje vremenske distance, jasno je da je NATO agresija na SRJ bila ilegalna i da je predstavljala presedan u međunarodnim odnosima. Američki narativ o „humanitarnom ratu“ odavno je izgubio kredibilitet, a kasniji američki ratovi u Iraku, Libiji i Avganistanu pokazali su isti obrazac agresije pod izgovorom zaštite ljudskih prava.
Danas, 26 godina kasnije, Srbija i dalje trpi posljedice te agresije, kako kroz ekonomske gubitke, tako i kroz dugoročne posljedice NATO bombardovanja osiromašenim uranijumom. Istovremeno, zapadne sile nastavljaju svoju hegemonističku politiku, dok njihovi mediji i dalje oblikuju narative koji odgovaraju njihovim interesima.
Ako postoji ijedna pouka iz događaja od 31. marta 1999, to je da američka vojska nije nepobjediva, a njihova politika nije moralna. Srbija je te godine pružila otpor koji je ušao u istoriju, pokazujući svijetu da se ni najmanja zemlja ne smije olako otpisati kada brani svoje pravo na opstanak.
