Razgovarao: Njegoš Tomić
Slika: prof. Željko Vučenović (portret Mirjane Kajtez, Kafe Akapulko)
Povodom objavljivanja poeme “…181,? Poema o Mrkonjić Gradu“, čija je promocija zakazana za 25. avgust 2025. godine u 19:00 sati u čitaonici Narodne biblioteke u Mrkonjić Gradu, razgovarali smo sa autorkom i pjesnikinjom Mirjanom Kajtez.
Poema “…181,? Poema o Mrkonjić Gradu” nastajala je još od 1996. godine, kada se autorka vratila iz izbjeglištva. Tada je, kako kaže, željela da piše o poslijeratnom gradu, prljavim ulicama i paljevinama, ali je priča neminovno krenula ka masovnoj grobnici u kojoj je identifikovano 181 tijelo. Upravo iz tih zapisa izrasla je poema koja je sada, gotovo tri decenije kasnije, i zvanično objavljena kao knjiga.
Na osnovu iste poeme 2015. godine Gradsko pozorište Mrkonjić Grad izvelo je predstavu „181“, u režiji Dubravke Nikolić. Predstava je, kroz lirski, dramski i epski krug, nosila snažnu poruku da „ćutanje o zločinu znači isto što i zločin“, kako je tada istakla Nikolićeva. Sama autorka učestvovala je u prilagođavanju teksta za scenu, naglasivši da je upravo masovna grobnica, a ne samo urbicid i razaranja grada, postala nezaobilazna osovina njenog književnog rada.
Objavom ovog djela, autorka je otvorila vrata tišine iza koje stoji nezacijeljena rana cijelog jednog grada. Poema ne govori samo o smrti i stradanju, već nas suočava sa zaboravom, sa ćutanjem, tugom i – što je možda najvažnije – oprostom. Poezija, kako je Mirjana razumije, nije puko estetsko izražavanje već čin hrabrosti, čin sjećanja, čin suočavanja, ali i čin iscjeljenja.
Poema u svojoj osnovi govori o konkretnom zločinu koji je veoma dobro dokumentovan – o zločinu nad Srbima, koji su krajem 1995. godine ubijeni u Mrkonjić Gradu, nakon ulaska Hrvatske vojske. Samo u masovnoj grobnici pronađeno je 181 tijelo ubijenih, dok je na drugim lokacijama širom opštine otkriveno još 183 žrtava. U trenucima kada lopate otkrivaju užasnu istinu, Mirjanin stih postaje molitva – za mrtve, za žive i za one koji se još ne usuđuju da progovore.
Njena poema vodi čitaoca kroz ruševine posljeratnog Mrkonjić Grada, gdje se, između prvih pupoljaka i zadnjih snjegova, otkrivaju ostaci neispričane tragedije. Autorka ne staje samo kod brojki i rana – ona udahnjuje glas onima koje više niko ne pominje kao ličnosti, brišući prašinu zaborava sa njihovih imena. Ovom poemom, pjesnikinja ne bilježi samo patnju – već otvara prostor za dostojanstveno pamćenje.
Knjiga je objavljena uz podršku Narodne biblioteke Mrkonjić Grad, Opštine Mrkonjić Grad i preduzeća „MIG elektro“ d.o.o. Mrkonjić Grad. Autor crteža korica je prof. mr Miodrag Manojlović, recenziju potpisuje prof. Dubravka Nikolić, lekturu prof. Milana Stupar, a korekturu Biljana Ćelić, bibliotekar savjetnik.
Vaša nova poema “…181,? Poema o Mrkonjić Gradu” nosi snažan simboličan i dokumentarni naboj. Kako je izgledao Vaš lični susret s tom temom i kada ste osjetili da je vrijeme da je pretočite u književnost?
Za prvi susret sa svim što nas je dočekalo po povratku ne bih baš umjela pronaći pravu riječ – nešto kao stid, ako se raduješ, jer si na svom, ma kakvo god to bilo. Kada posmatraš iz tišine, a već nosiš u sebi pitanja, izrodi se pjesma. Poema…
Naslov djela već na prvi pogled izaziva nelagodu i pitanja. Šta za Vas lično simbolišu te tri cifre, to pitanje i ta tišina koju ostavljaju?
Između broja 1 i beskonačno, svaka brojka, ako predstavlja broj žrtvi, vrišti na licu rata, a kada nastane tišina, pa iz nje posmatraš, desi se pjesma. Ili poema.
Poema nas vodi kroz fizički i metafizički prostor Mrkonjića u prvim mjesecima nakon rata. Kako ste uspjeli prenijeti taj osjećaj stvarnosti koji je na ivici snoviđenja?
Ako se to može uočiti, onda je moguć uzrok to što su ovakve teme potpuno nasuprot onom o čemu inače pišem. Jednostavno su se, možda, preplele gruba stvarnost i nešto dublje.
Kosti, pepeo, lopate, krikovi, prepoznavanje mrtvih – sve su to motivi koji prožimaju poemu. Koliko je bilo teško emotivno pisati o tim prizorima i gdje ste tražili ravnotežu između svjedočenja i poezije?
Nije bilo lako, iz perspektive posmatrača, zadržati činjenice i podatke i unijeti osjećaje, a izbjeći da poema dobije boje elegije, mekane, ugodne one nježne poezije.
Zapaža se Vaš pažljivo odmjeren ton – bez mržnje, bez osvetničke oštrice. Kako ste uspjeli zadržati taj dostojanstveni prkos, posebno kada pišete o „trulim“ i „zdravim jabukama“?
Vjerujem da se niko ne rađa sa mržnjom. Nisam ulagala napor za takav dojam. Prirodan stav se prosto sam od sebe uplete u ono što pišete. Stav kakav, vjerujem, većina ljudi nosi u sebi.
U djelu se pojavljuju i likovi komšija „drugog imena i vjere“, koji su takođe stradali. Koliko Vam je bilo važno da se i njihova patnja zabilježi u istoj poetskoj ravni?
Nepobitna stanja doživljaja – radosti, ljubavi, tuge i bola – ne biraju po izgledu i imenu. Međutim, čovjek kao slobodno biće može da odabere kojem osjećanju će doliti kap svojim činjenjem.
Oprost i molitva su snažni motivi u završnici poeme. Da li je poezija za Vas i duhovni čin pomirenja?
Poezija je sluga sa svrhom, ali bez cilja. Magična je, ali ona sama moć pomirenja nema. Može doprinijeti opomeni.
Obzirom da je poema dosegla univerzalnost i da se može povezati sa velikim djelima, od Jevanđelja, pa sve do Ivana Gorana Kovačića i njegove Jame, možete li nam na osnovu toga reći da li ste svjesno gradili takvu književnu strukturu?
Hvala što je tako ocjenjuješ, ali ne, stihovi, strofe i opisi su narastali bez samozadane namjere.
Čini se da ste ovom poemom ne samo progovorili u ime stradalih, već i u ime onih koji ćute. Da li je književnost za Vas prostor oslobađanja kolektivnog bola?
Kako je sve povezano i sve ima duboki uzrok, kojeg često i ne uočimo odmah, književnost može imati takvu ulogu.
Kakvu poruku biste voljeli da ponese čitalac koji zatvori posljednju stranicu ove poeme? Da li je u pitanju opomena, iscjeljenje, ili možda nada?
Voljela bih nekako da vrijeme ne proguta osjećanja i sjećanja onih povezanih sa stradanjima, da ne ostanu samo brojevi i spiskovi. Nerijetko ne ostane ni to.
Na kraju, kako Vi gledate na ulogu pjesnika danas, u vremenu koje često pokušava zaboraviti ili potisnuti ono što nije ugodno?
Mnogo je onih koji moraju pisati. Neki biraju teme, a neke tema bira. Nekad prizovemo temu bezazlenim pitanjem kao: „Da li bi nečija sudbina bila ista da nije bilo stradanja?“. Kada tema pronađe tebe, onda to prepoznaš – i nastane pjesma.
