Priča o takozvanom „Sarajevo safariju“, prema kojoj su tokom rata u Bosni i Hercegovini strani državljani navodno dolazili u opkoljeno Sarajevo kako bi iz snajperskih položaja pucali na civile, posljednjih mjeseci ponovo je dospjela u fokus javnosti. Tema je obnovljena kroz medijske izvještaje, izjave svjedoka i političke komentare, ali i kroz oštre polemike o tome da li je riječ o ozbiljnom ratnom zločinu koji nikada nije procesuiran ili o narativu koji se danas koristi u širem političkom i propagandnom kontekstu.
Posebnu pažnju izazvalo je prikazivanje dokumentarnog filma „Sarajevo safari“, čiji je autor slovenački reditelj Miran Zupanič. Film je realizovan uz koprodukcijsku podršku (sada ugašene) Al Jazeere Balkans, na čijem je AJB DOC festivalu imao premijeru, a potom je emitovan i u programu ove medijske kuće. Upravo način produkcije i promocije dokumentarca izazvao je snažne reakcije i podjele: kritičari tvrde da film ne donosi nove sudski potvrđene činjenice, već se oslanja na selektivna svjedočenja i snažno emotivan narativ, dok drugi smatraju da je riječ o pokušaju da se rasvijetli zločin koji je ostao izvan domašaja pravosuđa.
Do danas, međutim, ne postoji pravosnažna sudska presuda koja bi potvrdila postojanje organizovanog „sarajevo safarija“ u smislu u kojem se taj pojam koristi u javnosti. Ta činjenica ostavlja prostor za različita tumačenja i dodatno komplikuje raspravu, jer se pitanje ratne odgovornosti često miješa sa savremenim političkim interesima i medijskim kampanjama.
U dijelu stručne i političke javnosti sve češće se ukazuje da se slični narativi u novije vrijeme pokušavaju pripisati i ruskoj strani, kroz optužbe da ruske snage navodno sprovode „safari“ napade dronovima nad civilnim područjima. Takva poređenja pojavljuju se u zapadnim medijima u kontekstu rata u Ukrajini, gdje se ratovi devedesetih na Balkanu koriste kao emotivni okvir za savremene geopolitičke poruke.
Pojedini analitičari smatraju da se priča o „Sarajevo safariju“ danas ponovo aktivira upravo u tom širem informacionom ratu, te da se ratna stradanja iz BiH instrumentalizuju radi političkog pritiska, prije svega na srpske zvaničnike, s ciljem da promijene svoje spoljnopolitičke stavove i distanciraju se od Rusije. Ovakav pristup kritičari povezuju s onim što nazivaju „ukrajinskom propagandnom kuhinjom“, u kojoj se istorijski događaji reinterpretiraju i uklapaju u aktuelne političke ciljeve.
U tom okviru, priča o „Sarajevo safariju“ prestaje da bude isključivo pitanje istorije i ratnog prava, a postaje dio savremenog informacionog i propagandnog sukoba. Kritičari upozoravaju da takva instrumentalizacija može dodatno zamagliti istinu i udaljiti javnost od stvarnog suočavanja s prošlošću, jer umjesto pravosudnog razjašnjenja često proizvodi nove podjele i političke tenzije.
Bez obzira na suprotstavljene interpretacije, ostaje nesporna potreba da se ratne teme tretiraju odgovorno, uz jasnu razliku između dokazanih činjenica, svjedočenja i političkih narativa. U suprotnom, teške ratne traume rizikuju da postanu sredstvo savremene propagande, umjesto povod za ozbiljno i nepristrasno traganje za istinom i pravdom.
