U parohijskim knjigama paroha pakračkog Igora Karanovića, porijeklom iz Novog Grada u Republici Srpskoj, prošla godina ostala je zabilježena sa 49 opijela i svega dva krštenja. Ove brojke više od riječi svjedoče o stanju i položaju preostalog srpskog stanovništva u zapadnoj Slavoniji.
„Trend se nastavlja. Krštenja je malo, vjenčanja gotovo i nema. Sve se svodi na opijela i poneki parastos. To je naš realni život. Na liturgiji bude pet do deset duša, uglavnom starijih“, priča otac Igor, koji već dvije godine služi u ovoj napaćenoj sredini.
Prije Pakraca, paroh Karanović službovao je u Debeljači, u opštini Kovačica u Banatu, gdje je više od dvije trećine parohijana bilo porijeklom upravo iz zapadne Slavonije. Ljudi iz Voćina, Slatine, Lipika, Slavonskog Broda i Pakraca, čim su mogli, uzimali su hrvatske pasoše i odlazili trbuhom za kruhom – u Njemačku, Austriju, Italiju…
Danas se, prema njegovim riječima, tokom jedne bogoslužbene godine, u pakračkoj parohiji prosječno ugasi oko 40 domaćinstava. Djeca rasuta po svijetu često ne stižu ni na sahrane roditelja, a njihove kuće prodaju se za sitne novce.
„U Branešcima i Kraguju, selima blizu Pakraca, može se kupiti solidna kuća s okućnicom za sedam do osam hiljada evra. Kusonje ima 54 srpska domaćinstva, ali ulazim u svega tridesetak kuća kada osveštavam bogojavljensku vodu. Ostale su zaključane – domaćini zimuju u Srbiji ili Republici Srpskoj, pa se vraćaju tek na proljeće. Tako iz godine u godinu“, priča on.
U selima Popovci, Kričke, Streževica – slika je ista: život se povlači, vjera i identitet opstaju u tragovima. Ipak, paroh Karanović ne gubi nadu. Vjeruje u Hrista, u praštanje, u snagu vjere koju nosi i prenosi među rijetkim preostalim parohijanima.
„Srbi treba da pamte svoje stradanje, ali i da praštaju. Krv mučenika je sjeme novih hrišćana“, ističe on.
Sâm je svjedok stradanja. Kao dječak od 12 godina gledao je iz kuće u Novom Gradu kolone izbjeglica koje su tokom hrvatske akcije „Oluja“ bježale ka slobodnoj teritoriji. „To su bile biblijske slike. Te četiri avgustovske noći prekinule su moje djetinjstvo, promijenile moj život“, govori paroh.
Porodica Karanović nosi dugu svešteničku tradiciju, još od 1750. godine. Vladika Sergije (Karanović) o toj lozi napisao je knjigu „Karanovići, blagorodna sveštenička loza“. Otac Igor danas svoju djecu – Jelisavetu, Justinu i Georgija – često vodi u rodni kraj, u Svodnu i Bušević, da uče o svojim korijenima.
„Bez korijena nema ni krošnje“, kaže tiho.
U tišini pakračkih sela, gdje se najčešće čuje zvono za upokojenje, ostaju riječi, sjećanja i molitve – kao posljednji znak da neko još bdije nad izgubljenim životima i nestalim ognjištima.
