Tekst/foto: Njegoš Tomić
Duško Pavlović je ime koje se već godinama s poštovanjem izgovara u Mrkonjić Gradu i šire. Njegove fotografije krase porodične albume, društvene mreže i zidove mnogih domova širom Srpske i cijele regije. Ono što ga izdvaja nije samo vještina iza objektiva, već i toplina i neposrednost koju unosi u svaki kadar.
Njegov fotografski put započeo je skromno još u studentskim danima, kada je konobarsku tacnu zamijenio fotoaparatom. U početku su to bile noćne smjene u klubovima, da bi ubrzo objektiv usmjerio prema veseljima, krštenjima i vjenčanjima. Danas je Duško Pavlović profesionalac kojeg mnogi žele vidjeti upravo na svojim najvažnijim danima, jer on ne fotografiše samo događaj – on bilježi emociju, trenutak i duh okupljenih ljudi.
U vremenu kada digitalna fotografija često završava zaboravljena u telefonima i na društvenim mrežama, Duško je načinio korak koji vraća smisao fotografiji – počeo je sa štampom slika na platnu. To je, kako sam kaže, način da se uspomena vrati u prostor, da se podsjetimo koliko je zapravo dragocjeno zaustaviti trenutak i sačuvati ga od prolaznosti.
Njegovu priču upotpunjuje porodična toplina – najveća podrška mu je supruga Tanja, ali i njihovo dvoje djece, koji su već od malih nogu dio ovog malog, ali uspješnog porodičnog posla.
Duško, kada se rodio tvoj interes prema fotoparatu i sjećaš li se trenutka kada si definitivno odlučio da će fotografija biti tvoj zanat?
Interes prema fotoaparatu rodio se sasvim slučajno. Sjećam se prvog puta kad sam uzeo fotoaparat u ruke, bilo je to na jednoj fešti kada sam bio pomoćnik kolegi fotografu i taj osjećaj stvaranja slike me potpuno osvojio. Kasnije, kad sam počeo da eksperimentišem i shvatio da mi dobro ide na tom polju, tada sam shvatio da je to više od hobija — to je bio moj poziv.
Kako su izgledali tvoji prvi fotografski koraci i koliko je bilo izazovno početi od nule?
Moji prvi fotografski koraci bili su puni nesigurnosti. Počeo sam od nule, bez prave opreme i bez mnogo znanja, samo s ogromnom željom da naučim. Nije bilo lako, ali baš kroz te pokušaje i greške sam najviše naučio.
Nisam imao sve uslove, ali sam imao volju. Fotografisao sam sve što mi je bilo pri ruci i tako učio kroz iskustvo. Vremenom su rezultati počeli da dolaze, a svaki mali uspjeh davao mi je dodatni vjetar u leđa. Danas mogu reći da se svaki trud na početku višestruko isplatio. Kad pogledam unazad, ti počeci su mi najdraži jer su me oblikovali i naučili strpljenju. Počinjao sam bez mnogo tehničkog znanja, pa sam sve učio kroz praksu i eksperimentisanje. Izazovno je bilo razumjeti svjetlo, kadar i kompoziciju, ali upornost i radoznalost su me vodile naprijed. Taj proces mi je pomogao da razvijem sopstveni stil i pristup radu.
S obzirom da si tokom svoje karijere fotografisao različite događaje, od noćnih klubova do vjenčanja, koji period u tvom dosadašnjem radu bi možda nazvao prekretnicom?
Svaki period je imao svoju ulogu u mom razvoju, ali bih prekretnicom nazvao trenutak kada sam počeo da fotografišem vjenčanja. Tada sam shvatio koliko fotografija može da nosi emociju, da sačuva neponovljive trenutke i postane dio nečijeg najvažnijeg dana. To iskustvo me naučilo empatiji i važnosti svakog detalja i od tada sam fotografiju počeo doživljavati mnogo dublje.
Taj prelaz je zahtijevao drugačiji pristup — više planiranja, osjećaja za emocije i koliko je važno imati povjerenje između fotografa i klijenta. Tada sam osjetio da želim da se usmjerim na stvaranje trajnih, autentičnih fotografija koje imaju priču i ličnu vrijednost. To je bio trenutak kad sam osjetio da više ne radim samo posao, nego živim ono što volim.
Ljudi te poznaju kao fotografa koji lako uspostavlja kontakt i opušta ljude pred objektivom. Koliko je komunikacija važna za dobru fotografiju?
Komunikacija je jednako važna kao i tehnička strana fotografije. Ljudi često misle da je dovoljno znati raditi s aparatom, ali prava fotografija nastaje tek kad osoba ispred objektiva osjeti povjerenje i opuštenost. Zato uvijek pokušavam uspostaviti iskren kontakt, da kroz razgovor ili šalu skinem svaku tremu. Kad se osoba nasmije prirodno ili zaboravi da je pred kamerom, tada nastaje ona emocija koju ni najbolja tehnika ne može uhvatiti bez komunikacije. U suštini, dobra fotografija je rezultat zajedničke energije između fotografa i osobe koju fotografišeš.
Danas se gotovo svako bavi fotografisanjem putem telefona. Kako gledaš na promjene koje su nastale s razvojem tehnologije i društvenih mreža?
Danas svi imaju kameru u džepu i to je dobra stvar jer fotografija nikad nije bila dostupnija.
S druge strane, društvene mreže su donijele brzinu i površnost. Fotografije se često prave da bi se odmah objavile, ne da bi trajale. Kao profesionalac, tehnologiju koristim kao alat, ali da ne izgubim onaj umjetnički i emotivni dio koji stoji iza svake prave fotografije. Dakle, tehnologija je napredak, ali duša fotografije i dalje dolazi iz čovjeka.
Nedavno si počeo da se baviš i štampom slika na platnu. Kako je došlo do te ideje i šta te u tome najviše inspiriše?
Ideja za štampu na platnu došla je iz želje da fotografije ne ostanu samo u digitalnom obliku. Toliko emocija i truda stoji iza svake slike, a tek kad je vidiš odštampanu na platnu – osjetiš njen pravi život. Inspirisalo me to što ljudi kroz takve fotografije ponovo vraćaju uspomene u svoj prostor, bilo da je riječ o porodičnoj slici, pejzažu ili staroj fotografiji koju restauriramo.
Najviše me inspiriše trenutak kada klijent prvi put vidi svoju sliku na platnu, taj osmijeh i emocija. Tada znam da fotografija ima smisla i da zaista može dotaknuti ljude.
Fotografija ima moć da zaustavi vrijeme. Šta tebi lično znači jedan zabilježen trenutak?
Za mene je svaka fotografija mali komad vremena koji nikada više neće postojati. Ona čuva emociju, miris, svjetlo, atmosferu tog trenutka. Kada fotografišem, pokušavam da uhvatim ono što se ne može ponoviti. Zato mi zabilježen trenutak znači mnogo. To je uspomena, dokaz da smo nešto živjeli, osjetili, bili tu. Fotografija ima moć da nas vrati u prošlost, ali i da nas podsjeti koliko je važno živjeti sada.
Koliko ti u poslu znači podrška porodice, posebno supruge Tanje i vaše djece koji su dio ove priče?
Porodica mi je najveća podrška i snaga. Tanja je uz mene od samih početaka, ona me uvijek bodri čak i kad do kasno obrađujem slike. Ona je uvijek bila uz mene,ne samo kao supruga, nego i kao najveći oslonac i saradnik. Djeca su naša svakodnevna inspiracija, energija i podsjećaju me zašto sve ovo radim.
Na neki način, sve što radim je i njihova priča – zajedno se radujemo svakom novom projektu, svakoj lijepoj reakciji klijenata. To su ljudi koji vjeruju u tebe, sve ide lakše i svaki trud ima smisla i bez njihove podrške, razumijevanja i strpljenja, mnogo toga što radim danas ne bi bilo moguće. Svaki projekat nosi dio nas. Kada znaš da tvoja porodica vjeruje u tebe i dijeli tvoju strast, onda nijedan posao nije težak, nego postaje čisto zadovoljstvo.
Koji su tvoji planovi za budućnost i postoji li neki novi izazov ili ideja koju bi volio ostvariti u svijetu fotografije?
U budućnosti želim da se još više posvetim štampi fotografija na platnu, a uskoro pripremamo i neke nove proizvode koji će ljubitelje fotografije potpuno iznenaditi. Još neću otkriti šta, ali vjerujem da će im se dopasti.
