Foto: Bezcenzure.rs
Nikada u istoriji čovječanstva ljudi nisu imali više pristupa znanju, a manje sposobnosti da misle. U svijetu u kojem je svaka informacija udaljena na jedan klik, društvo tone u funkcionalnu nepismenost, a moralna svijest gubi snagu pod težinom algoritama, propagande i kolektivnog straha. Internet, koji je trebalo da nas oslobodi, pretvorio se u najsofisticiraniji mehanizam kontrole.
Danas živimo u epohi digitalne i mentalne dezintegracije, u svijetu u kojem mase više ne razmišljaju, već beslovesno i po impulsu reaguju. Društvene mreže, umjesto da spajaju, razaraju. One su stvorile generacije koje ne razlikuju informaciju od mišljenja, istinu od interpretacije, znanje od neznanja. To je temelj na kojem niču novi oblici ekstremizma, populizma i moralnog raspada.
U Hrvatskoj smo gledali pola miliona (ne)ljudi kako pjevaju na konceru neustaše Marka Perkovića Tompsona, slavljenog kao “čuvara vjere i nacije”, dok ovih dana svjedočimo napadima na srpsku djecu i umjetnike od Zagreba do Splita. Istočno, u Srbiji viralno se dijele snimci ćacija koji ismijavaju majku u štrajku glađu, majku koja traži pravdu za sina ubijenog zbog kriminala, neodgovornosti i korupcije. Različiti narativi, ali ista matrica. Dvije strane istog novčića, straha, neznanja i manipulacije.
Ono što povezuje i jedne i druge zapravo je duboka socijalna frustracija. Godine ratova, tranzicije, sistemske pljačke i urušavanja institucija stvorile su društva bez povjerenja i nade. U takvom ambijentu mnogi ljudi ne traže istinu, nego samo utočište. Ne traže promjenu, nego sigurnost, pa makar i lažnu. U tom vakumu straha i egzistencijalne nesigurnosti rađaju se “spasioci”, politički i ideološki manipulatori koji nude jednostavne odgovore na složena pitanja ili što bi rekao Beogradski sindikat u pjesmi Deo prošlosti – samo foliranti koji obmanjuju slabije.
Međutim, “čuvari svetog grala nacije” ne hrane svoje podanike nadom, već samo i isključivo strahom. Oni ne nude viziju budućnosti, nego mit o izgubljenoj veličini, koja nikad nije postojala. Njihova moć ne leži u istini, već u sugestiji da je neprijatelj uvijek tu negdje, u drugom narodu, drugoj vjeri, drugom mišljenju. I dok mase uporno štite “nešto” što nemaju i nikada nisu imali, one zapravo brane zidove sopstvenog kaveza.
Socijalno-psihološki posmatrano, strah je gorivo svih totalitarnih pokreta. On homogenizuje, ali ne prosvjetljuje. Povezuje ljude protiv nečega, ali ne za nešto. Strah je kontrakcija duha, a ne njegov rast. I zato nijedna ideologija koja se na njemu gradi ne može stvoriti ništa osim nasilja, cinizma i lažne moralnosti.
Istorijsko-politički kontekst samo potvrđuje da su društva koja se hrane strahom osuđena da ga neprestano proizvode. Jugoslavija je razbijena strahom, tranzicija je sprovedena strahom, današnja politika opstaje na strahu. Strah od promjene, od “drugih”, od budućnosti i to je konstanta naših prostora. On sprječava emancipaciju, jer čovjek koji se boji ne može misliti, a narod koji se boji ne može napredovati.
Zato nije čudo što su neoustaše i ćaciji savršeni primjeri identičnog procesa: oba fenomena potiču iz neobrazovanosti, osjećaja beznađa i društvenog infantilizma. Oni su manifestacija kolektivne nemoći da se suočimo sa prostom istinom – da je krivac u ogledalu, a ne preko granice.
Na kraju, ne radi se o desnici, ljevici, Hrvatima, Srbima ili bilo kom drugom narodu. Radi se o civilizacijskom umoru. O svijetu koji je izgubio osjećaj svrhe i zamijenio ga digitalnim refleksima. O generacijama koje su, umjesto da traže smisao, pronašle utočište u strahu i zbunjenosti.
Strah nikada ne može biti katalizator nečeg dobrog. On je, uvijek i bez izuzetka, simptom bolesti, duhovne, društvene i političke. On nije znak vitalnosti, već dokaz da smo izgubili vjeru u sebe.
A kad se strah proglasi vrlinom, kad se mržnja nazove ljubavlju prema “svetom gralu nacije”, tada znamo da čovjek više nije u centru svijeta, nego na njegovoj mračnoj periferiji.
I možda upravo tu, u tom mraku digitalne otupjelosti, leži naša posljednja šansa: da prepoznamo koliko smo daleko otišli i da shvatimo da se napredak ne mjeri tehnologijom, već dubinom ljudskosti.
