Postoji istina od koje se i danas bježi — istina o stradanju Srba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj tokom Drugog svjetskog rata. Ta istina je suviše teška, suviše strašna i suviše sramotna da bi je većinski dio hrvatskog društva mogao prihvatiti. Zbog toga je lakše reći da „nije bilo tako“, da su brojke „preuveličane“, ili da je to „prošlost o kojoj ne treba govoriti“.
Ali nije prošlost. Jer zaborav i negiranje uvijek vraćaju zlo u sadašnjost.
Kao što čovjek koji je učinio zločin i ne može da živi s tim, pa sam sebi laže da nije kriv, tako i društvo koje nije spremno da se suoči sa sopstvenom istorijom počinje da vjeruje u sopstvene laži. Hrvatska je, htjela to ili ne, ideološki nasljednik NDH – države koja je u Jasenovcu, Jadovnu, Pagu, Glini i stotinama drugih mjesta ubila na stotine hiljada Srba, Jevreja i Roma, pa čak i sopstvenih sugrađana koji nisu pristali na zlo. To je istina koja se ne može izbrisati.
Umjesto suočavanja, u javnosti se često čuje opravdavanje. Govori se o „komunističkoj propagandi“, o „mitovima“ i „manipulacijama“. Ali slike djece u logorima, zapisi sveštenika i svjedočanstva preživjelih ne mogu biti izmišljeni. Genocid nad Srbima bio je stvaran i sistematski.
Zbog toga su i posljedice dugotrajne. Danas Srba u Hrvatskoj gotovo da nema. Domovinski rat devedesetih, ma koliko ga pokušavali prikazati kao „odbrambeni“, završio je istim ciljem koji je NDH imala – zemlja bez Srba. To se ne može nazvati slučajnošću.
U isto vrijeme, u hrvatskom društvu jača opasna nostalgija za ustaškim simbolima. Kada se na koncertu Tompsona, pjevača koji otvoreno veliča tu ideologiju, okupi pola miliona ljudi, jasno je da to nije samo muzika, nego poruka. A kada Srbi u Splitu, Zagrebu ili Rijeci budu napadnuti samo zato što su Srbi, jasno je da ta ideologija i dalje živi.
Hrvatska politika danas koristi Srbe kao unutrašnjeg neprijatelja – kao temu za jeftine političke poene. Kad nema rješenja za ekonomske probleme, kad narod tone u nezadovoljstvo, uvijek se pronađe neko „drugi“ koga treba okriviti.
Ali igranje s vatrom ustaštva nije bezopasno. Mržnja se ne može kontrolisati, a jednom kada se oslobodi, ona uvijek traži nove žrtve.
Hrvatska može postati istinski moderna i slobodna država tek kad se odrekne ustaštva, prizna zločine i nauči svoju djecu da je suočavanje s istinom znak snage, a ne slabosti. Dok se to ne desi, između Srba i Hrvata ostaće zid, krvav i nevidljiv, koji su podigli oni što su mislili da se istina može zatrpati zajedno s kostima svojih žrtava.
