U godini u kojoj je globalna javnost prezasićena ratovima, propagandom i informacijskim šumom, „Sarajevo Safari“ pojavio se kao savršeni antisrpski spin: tema koja reciklira stari narativ, potresa regionalne prilike i otvara prostor za nove geopolitičke igre. Ništa od toga nije slučajno.
Kada se pogleda konstrukcija ovog narativa, jasno je da ne služi samo aktuelnim političkim obračunima, niti je usmjeren isključivo na jednog čovjeka ili jednu vlast. Vučić može doći i otići, kao i svaki političar. Suština je nešto drugo: „Sarajevo Safari“ funkcioniše kao udar na cijeli srpski narod, na njegov kolektivni identitet, istorijsku memoriju i pravo na vlastiti narativ. Kada se na Vojsci Republike Srpske gradi konstrukcija o grotesknom „lovu na civile“, cilj nije da se oslabi jedan pojedinac, nego da se revitalizuje i učvrsti višedecenijski okvir demonizacije Srba.
Tri decenije narativa koji ne prestaje
Holivud, BBC i CNN gotovo 35 godina stvarali su mit o Srbima kao oličenju balkanske brutalnosti — nemilosrdnim zvijerima koje stoje iza svakog sukoba i svakog zločina. To ne znači da Srbi u ratu nisu činili zločine; jesu, kao i svi drugi. Ali globalna medijska mašinerija nikada nije odustala od strukture prema kojoj je srpski zločin univerzalan, kolektivan i najmonstruozniji.
Taj narativ je kroz decenije talasao — čas bi se utišao, čas ponovo buknuo — ali nikada nije nestao. Samo je čekao svoju novu upotrebu, svoj novi kontekst.
Doba postistine – gdje su laž i istina pomiješane do neprepoznatljivosti
Možda ne živimo „kraj istorije“, kako su pojedini zapadni teoretičari predviđali devedesetih, ali sasvim sigurno živimo doba postistine: epohu u kojoj je istina izgubila konture, gdje se emocija koristi kao dokaz, a narativ kao sud.
U takvom vremenu, „Sarajevo Safari“ djeluje kao idealan proizvod: dovoljno stravičan da šokira, dovoljno neprovjerljiv da se može koristiti kako kome odgovara. Jer da su takva neljudska postupanja zaista postojala — da su dovođeni „bogataši“ da snajperima „love“ sarajevske civile — o tome bi se odavno znalo. Znali smo za trgovinu organima romskr djecr iz Bosne; znali smo za zločine nad Srbima u „Žutoj kući“ na Kosovu; sve te istine su isplivale uprkos pokušajima zataškavanja.
Ali „Sarajevo Safari“ nije istina koja je isplivala — to je konstrukcija koja se proizvodi.
Zašto baš sada?
U svijetu gdje se narativ o Palestini lomi na dvije nespojive verzije istine, gdje Ukrajina sve manje izgleda kao jednostavna priča o herojskom otporu, a sve više kao tragični sukob u kojem su i jedni i drugi poslužili kao topovsko meso, globalna javnost traži novi objekat pažnje.
I kao mnogo puta ranije — Srbi se izvlače iz fioke.
Srbi su idealna meta: dovoljno demonizovani da se stara priča obnovi bez dodatnog objašnjavanja, dovoljno politizovani da se mogu povezivati sa svakom globalnom tenzijom. Kada se propagandni frižider isprazni, uvijek se može posegnuti za starom teglom pekmeza — možda budžavom, ali još uvijek jestivom.
Revitalizacija starog narativa kroz Republiku Srpsku
Kada optužbe ciljaju Republiku Srpsku, njene institucije i posebno njenu vojsku, one zapravo ciljaju fundamentalni dio srpskog identiteta. VRS nije samo vojna formacija — ona je simbol opstanka, organizovanja i borbe naroda koji je bio suočen sa istorijskom neizvjesnošću. Demonizacija te vojske, posebno kroz groteskne konstrukcije poput „safarija“, ima jasnu funkciju: dugoročno delegitimizovati Srbe kao politički i istorijski subjekt.
To nije napad na jednog čovjeka. To je napad na narod.
Zaključak: reciklirana propaganda za nove ciljeve
„Sarajevo Safari“ nije priča iz ratnih godina — to je priča iz 2025. godine. Ona živi sada jer odgovara isključivo sadašnjim političkim potrebama. U svijetu postistine, gdje se emocija koristi kao oružje, a propaganda kao valuta, stari narativi dobivaju novo ruho. Srbi postaju zgodan rekvizit, stari antagonist globalnog teatra koji se može izvući kad god zatreba neko ko će skrenuti pažnju, prikriti nečiju hipokriziju ili amortizovati tuđe zločine.
Zato je važno ovu priču posmatrati isključivo kroz prizmu kolektivnog napada — kao pokušaj da se oživi višedecenijski antisrpski narativ i utisne nova doza krivice na narod koji je odavno demonizovan, često bez dokaza i bez prava na odbranu.
„Sarajevo Safari“ je samo najnoviji čin u toj istoj predstavi.
