Foto: Veso Diklić u spaljenoj pozorišnoj sali Doma ZAVNOBIH-a, današnji KC “Petar Kočić”
Dok dio građana Bosne i Hercegovine svake godine sa ponosom obilježava Dan državnosti 25. novembar, ostaje neizrečena suštinska činjenica: ovaj datum odavno je izgubio uporište u realnosti savremene Bosne i Hercegovine. Oni koji ga danas politički instrumentalizuju, čine to selektivno, zaboravljajući da je upravo antisrpska histerija, koja dopire iz jednog dijela sarajevskih političkih krugova, obesmislila ideju ZAVNOBIH-a. Treba da bude jasno svima, ZAVNOBIH-a bez drugih možda i može biti, ali bez Srba ne može, jer srpski narod je bio temelj tog poretka, njegov najveći stub, i njegov najveći stradalnik.
Srbi su u Drugom svjetskom ratu podnijeli najveću žrtvu u BiH, i stradali u genocidu počinjenom nad njima u okviru projekta Nezavisne Države Hrvatske, a pod pokroviteljstvom i blagoslovom Njemačke i Vatikana. Danas se, međutim, istorijska istina relativizuje pod pritiskom onih koji bi voljeli da se zločini iz prošlosti zaborave, ili prikažu drugačije nego što jesu. A 1992. godine potomke dijela onih koji se nisu borili za ZAVNOBIH, već rame uz rame sa nacističkom Njemačkom, nije mnogo zanimalo to nasljeđe. Nisu ga branili, niti su ga poštovali.
Neprijatelji srpskog naroda i danas zaboravljaju jednu vrlo jednostavnu činjenicu: Mrkonjić Grad je spaljen od strane saveznika Alije Izetbegovića i Armije BiH, dakle od strane hrvatskih vojnih formacija i struktura Herceg-Bosne. Poslije potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, 24. novembra 1995. godine oko 20:00 časova, dakle noć uoči Dana ZAVNOBIH-a, spaljen je Dom ZAVNOBIH-a, a Muzej ZAVNOBIH-a je devastiran. Hrvatske snage su u periodu okupacije opštine Mrkonjić Grad pobile stotine srpskih civila i zarobljenika. Na drugoj strani, bošnjačke snage su u dijelu Mrkonjić Grada, koji su uspjele da osvoje do sela Podbrdo, takođe su počinile zločine nad srpskim stanovništvom. To je istorijska činjenica neosporna i dokumentovana.
Stoga ostaje da se zapitamo sljedeće: zašto se i danas varvarsko spaljivanje sarajevske Vijećnice smatra zločinom, i to Vijećnice koju su izgradili Austrougari, dok se podjednako varvarsko spaljivanje Doma ZAVNOBIH-a koji su izgradili Srbi, Muslimani i Hrvati, ne smatra zločinom, iako je taj simbol zapravo samo jezgro savremene Bosne i Hercegovine?
Reklo bi se da su Srbi ipak dosljedniji.
Upravo u Mrkonjić Gradu, mjestu gdje je srpski narod 1943. godine, zajedno sa drugima, stvarao temelje ZAVNOBIH-a, srpski narod je 23. jula 1993. godine jasno rekao da poredak iz 1943. više ne važi. Da su odnosi slomljeni, povjerenje nestalo, i da je projekat međunacionalnog jedinstva mrtav. To zvuči brutalno, ali je poštenije od današnjih poziva na ZAVNOBIH koji dolaze iz krugova koji nisu uradili ništa da ga sačuvaju kada se rušio. Ti pozivi dolaze od onih koji zaboravljaju da su u Mrkonjiću rušili i palili upravo ono na šta se danas zaklinju. I Sarajevo je ćutalo, jer je neko maštao o bosansko-hercegovačkoj Oluji.
Samo su Srbi mogli garantovati ZAVNOBIH, kao što su jedino Srbi mogli garantovati AVNOJ. Ni Hrvati ni Muslimani 1943. godine nisu imali iza sebe nacionalnu većinu koja je stala uz taj projekat. To je bila marginalna politička struja, a ne izraz volje cijelih naroda. Danas, 30 godina nakon rata, gledamo kako isti oni koji su ćutali dok je Mrkonjić Grad gorio, dok su se na zgarištima i zidovima vijorile zastave sa šahovnicama i grafiti NDH, i dalje govore o „bratstvu i jedinstvu“. To je vrhunac političkog i moralnog licemjerja.
A istina je surova i jednostavna: bratstva i jedinstva više nema. Ne postoji ni među samim Srbima, ni među Bošnjacima, ni među Hrvatima, a kamoli između ta tri naroda. Sve ostalo je samo politička fraza za jednokratnu upotrebu, bez stvarnog sadržaja. Kao što je rekao Đuro kada su ga pitali o ponovnom okupljanju ekipe iz Top liste nadrealista: „To je mamuzanje mrtve kobile.“
Bosna i Hercegovina je danas zarobljena u lošoj sadašnjosti i još goroj prošlosti. Dok god se slavlje gradi na selektivnom pamćenju, dok god se istorija iskrivljuje zarad dnevne politike i dok god se vlastito licemjerje maskira praznim simbolima, nema istinskog napretka. Prvi korak ka nečemu boljem jeste priznati realnost, kakva god ona bila. Tek tada možemo govoriti o budućnosti.
