Datum 29. novembar, nekada jedno od najznačajnijih obilježja jugoslovenskog kalendara, danas prolazi gotovo neprimjetno. Za generacije rođene nakon raspada zajedničke države on je tek običan dan, a za mnoge koji su se nekada zaklinjali u ideale AVNOJ-a predstavlja podsjetnik na vrijednosti koje su kasnije olako napuštane. Ipak, ovaj datum nosi istorijsku težinu koja nadilazi savremene političke interpretacije, jer je Drugo zasjedanje AVNOJ-a 1943. godine u Jajcu predstavljalo prekretnicu u borbi protiv fašizma i nacizma na prostoru Jugoslavije.
Odlučujuće odluke donesene u Jajcu donijele su legitimitet Narodnooslobodilačkom pokretu i postavile temelje nove federativne države. U ambijentu jednog od najkrvavijih evropskih ratišta, gdje su stradanja bila ogromna, AVNOJ je bio odgovor na ratnu realnost i pokušaj da se razorena zemlja politički i moralno obnovi. Jugoslavija je tokom Drugog svjetskog rata bila prostor masovnih zločina, deportacija i genocida, a procjene najrelevantnijih demografa govore o više od milion stradalih, od čega su najveći broj činili civili.
Važno je naglasiti da AVNOJ ne treba poistovjećivati sa kasnijom ideološkom matricom komunističke Jugoslavije, ni sa naknadnim razvojem kulta ličnosti Josipa Broza Tita. Antifašistička borba, koja je predstavljala temelj AVNOJ-a, bila je širom zemlje masovni otpor okupatoru, dok su kasnije političke devijacije, represije i stvaranje kulta vođe nastupile u poslijeratnom periodu i često obesmišljavale prvobitne ideale otpora i slobode. Zbog toga AVNOJ treba posmatrati isključivo u kontekstu vremena u kojem je nastao, kao čin otpora, pokušaj organizovanja borbe i potvrdu političkog subjektiviteta naroda koji su trpjeli masovne zločine.
Srpski narod podnio je najteži teret tog rata. Od prvih dana okupacije bio je izložen udruženom udaru nacističkih represalija i genocidne politike Nezavisne Države Hrvatske, u kojoj su logori poput Jasenovca, Jadovna i Stare Gradiške postali simboli sistematskog uništavanja. Srbi su kao narod bili najbrojnije žrtve na području cijele Jugoslavije, što je potvrđeno i u nauci i u međunarodnim izvještajima. Uprkos stravičnim gubicima, upravo su Srbi u mnogim krajevima prvi podigli ustanak 1941. godine i činili okosnicu partizanskih jedinica u najtežoj fazi rata, što je imalo presudnu ulogu u kasnijem oslobođenju zemlje.
U tom složenom istorijskom kontekstu, AVNOJ je simbolisao ideju da se na ruševinama starog poretka može stvoriti zajednica koja će garantovati ravnopravnost i mir narodima koji su vijekovima trpjeli podjele, represiju i međusobne sukobe. Iako je vrijeme pokazalo da mnogi od tih ideala nisu bili trajni, činjenica ostaje da su te odluke nastale u okolnostima u kojima se borba protiv fašizma plaćala životima čitavih porodica, sela i naroda.
Danas, kada je 29. novembar pretvoren u običan datum, gubi se iz vida dubina istorijskog iskustva kojem je pripadao. Zaborav, površnost i relativizacija prijete da potisnu činjenice o razmjerama stradanja i doprinosu naroda koji su najviše dali za slobodu. Srpski narod, koji je u rat ušao najnezaštićeniji, iz njega je izašao sa uvjerenjem da je cijena opstanka uvijek visoka, ali da je borba protiv zla civilizacijska obaveza, a ne samo istorijska epizoda.
U vremenu kada se prošlost često potiskuje ili koristi u dnevnopolitičke svrhe, nužno je podsjetiti da su antifašizam, otpor okupatoru i sjećanje na žrtve temeljne vrijednosti savremenog društva. Bez toga se ne može razumjeti ni 29. novembar, ni Drugi svjetski rat, ni uloga AVNOJ-a. A još manje se može izgraditi trajna stabilnost i pravednost u budućnosti. Iako su ideali AVNOJ-a sahranjeni devedesetih, ostaje nam da razmislimo o budućnosti i nekom novom poretku u kojem će post-jugoslovenski prostor svoju budućnost dočekivati sa težnjom za saradnjom, međusobnim uvažavanjem i istinskim prihvatanjem i razumijevanjem naših različitosti, ali bez patetike, jugonostaligičarstva i lažnih izliva “bratske ljubavi”. Treba nam nešto novo.
