Piše: Njegoš Tomić
Politička scena Republike Srpske već dugo funkcioniše kao pozornica na kojoj opozicija formalno postoji, ali se suštinski ne bavi politikom. Ona je konstrukt bez stvarnog uticaja, bez terenskog rada, bez jasnog glasa i bez želje da preuzme odgovornost. Opozicija se održava vještački, kao politički dekor čija uloga nije da pobijedi, nego da popuni prostor i odigra unaprijed napisane uloge.
Najbolji pokazatelj te nemoći bio je slučaj Milana Miličevića. Njegovo hapšenje i predstava oko ostavke bili su trenutak kada je opozicija mogla pokazati snagu, jedinstvo i razumijevanje političke bitke. Umjesto otpora, organizovanosti ili javnog pritiska, uslijedila je tišina.
Kasnija predizborna kampanja opozicije bila je potvrda njene potpune neambicioznosti. U mnogim gradovima se nisu ni pojavili. Dok je Siniša Karan obilazio Republiku Srpsku, susretao se sa ljudima, gradovima, selima, opozicija je djelovala kao da vodi lokalnu, a ne republičku kampanju. Kada se realno sagleda Blanušina kampanja, ispada da je njegov kućni ljubimac prikupio više simpatija, nego on sam. Zapravo ključni problem opozicije nije u tome što je Karanova kampanja bila jača, već u tome što njihove praktično nije ni bilo.
Često se iz opozicionih redova čuje argument o “neproporcionalnom medijskom prisustvu”. Ali u 2025. godini taj argument prosto nema realnu težinu. U eri društvenih mreža, kada svako dijete može uplatiti promociju svoje ideje ili stava, u vremenu kada mladi gotovo i ne gledaju televiziju, a TV publiku čine prvenstveno građani stariji od 50 godina, izgovor o medijskoj nejednakosti je samo još jedna alibi-priča. Problem nije u tome što je protivnik imao više vremena na ekranu, već u tome što opozicija nije imala nikakav plan, nikakvu energiju i nikakvu autentičnu kampanju.
Zbog toga danas ostaje najvažnije pitanje: kako je moguće da opozicija ne može dobiti izbore čak i onda kada veliki dio SNSD-ovog biračkog tijela ne izađe na glasanje, i kada je njihov politički protivnik pod ogromnim zapadnim pritiskom da odstupi sa vlasti? Kako je moguće prokockati politički trenutak u kojem je protivnik spolja pritisnut i interno opterećen? To pitanje nema racionalan odgovor sve dok se opozicija ne suoči sama sa sobom.
Njihova neorganizovanost, ideološka praznina i nedostatak ambicije pretvorili su ih u grupu koja sama sebi podmeće nogu. Opozicija u Republici Srpskoj ne gubi izbore zato što je vlast previše jaka, već zato što je ona suštinski slaba, samosabotirajuća i potkupljiva u svakom smislu. Zato što ne želi odgovornost, zato što ne zna kako da upravlja kampanjom, zato što joj je lakše ostati u opozicionoj zoni komfora nego stvarno preuzeti vlast.
Sve dok opozicija ostaje samodovoljna, pasivna i nesposobna da prepozna politički trenutak, ona ne može držati moralne ili političke lekcije drugima. U ovakvom stanju ona nije alternativa, ona je politička fikcija, sjenka koja postoji samo da bi postojala, bez snage da utiče na realnost.
