Dok Sjedinjene Američke Države (opet) preuzimaju ulogu mirotvorca, ovaj put pod vođstvom Donalda Trampa, sve oči su uprte ka Londonu. Tamo bi već u srijedu, na sastanku američkih, ukrajinskih i evropskih zvaničnika, mogla da padne odluka koja će oblikovati budućnost Evrope – ili je, kako neki tvrde, trajno raskomadati.
„Rat nije naš – i želimo da ga završimo.“
Ovom rečenicom bivši (i potencijalno budući) predsjednik SAD, Donald Tramp, otvorio je novu fazu diplomatske ofanzive. Preko svoje društvene mreže „Istina“, Tramp je poručio da bi sukob u Ukrajini mogao biti zaključen već ove sedmice – ali pod uslovima koji ozbiljno uzdrmavaju poziciju Kijeva.
Američka inicijativa, koja dolazi u trenutku kada Vašington sve otvorenije pokazuje nestrpljenje, predviđa prekid vatre duž trenutnih linija fronta, priznanje Krima kao ruskog i – što je za Ukrajinu možda i najosjetljivije – odustajanje od članstva u NATO savezu.
Za Moskvu – skoro pa poklon. Za Kijev – politička noćna mora.
Kijev na ivici: Mir po svaku cijenu ili nova izdaja?
Ukrajinska vlada do sada je više puta ponovila da neće priznati rusku vlast nad bilo kojim dijelom svoje teritorije. Ipak, pod pritiskom SAD, koje su nedavno privremeno obustavile vojnu pomoć i dijeljenje obavještajnih podataka, prostor za manevar postaje sve uži.
Zastupnik ukrajinskog parlamenta, Oleksandr Mereženko, upozorio je da bi prihvatanje ovakvih uslova predstavljalo “skandal epskih razmjera”.
– Ako Tramp zaista namjerava priznati Krim kao ruski, to bi bila kapitulacija međunarodnog prava. Mnogo gore od Minhena 1938 – izjavio je za “Kijev Indipendent”, aludirajući na sporazum koji je prethodio nacističkoj okupaciji Čehoslovačke.
Moskva zadovoljna, ali čeka konkretnu ponudu
Dok se Kijev znoji, u Kremlju vlada atmosfera tihe euforije. Portparol Dmitrij Peskov potvrdio je da je Rusija “zadovoljna” što se NATO članstvo Ukrajine više ne pominje kao opcija.
– To je korak u pravom smjeru i odražava naš stav da Ukrajina ne treba da bude dio Sjevernoatlantskog saveza – rekao je Peskov.
Rusija, međutim, ne želi sve karte staviti na sto prije nego što stignu zvanični prijedlozi. Kako piše Wall Street Journal, Trampova administracija u dokumentima ne priznaje rusku suverenost nad četiri okupirane regije, ali ni ne zahtijeva njihovo povlačenje. Takva diplomatska ambivalencija pogoduje Moskvi, jer joj daje prostor da zadrži ono što je zauzela – bez dodatnog pritiska.
Zapadna igra bez pravila
Zanimljivo je da SAD u svojim prijedlozima ne isključuju vojnu podršku evropskim zemljama koje bi eventualno poslale trupe u Ukrajinu. Takođe, ne traže ograničenja za ukrajinske oružane snage – što dodatno iritira Moskvu.
I dok se Trampovi izaslanici, Kit Kelog i Stiv Vitkof, pripremaju za ključni sastanak u Londonu, američki državni sekretar Marko Rubio upozorava da “vrijeme ističe”.
– Nećemo se baviti beskonačnim sastancima bez ikakvog napretka. Amerika ima druge prioritete – izjavio je Rubio.
Crvene linije Ukrajine
Uprkos očajnoj situaciji, Kijev nije odustao od svojih osnovnih zahtjeva. Prema nezvaničnim informacijama, oni uključuju:
- Očuvanje teritorijalnog integriteta, bez dodatnih gubitaka teritorije
- Međunarodne bezbjednosne garancije da Rusija neće prekršiti eventualni prekid vatre
- Povratak civila i djece koje je Rusija nezakonito deportovala
Ukrajina je ranije prihvatila prijedlog SAD o bezuslovnom 30-dnevnom prekidu vatre, ali nijedna strana se nije dosljedno držala tog dogovora. Krvavi ruski napad na Krivi Rog početkom aprila, u kojem je poginulo najmanje 20 ljudi, pokazao je koliko je situacija još uvijek daleko od smirivanja.
Dogovor ili nova “minhenska izdaja”?
I dok Tramp pokušava da pozicionira sebe kao arhitektu globalnog mira, sve više analitičara upozorava da bi ovakvo “mirenje” moglo imati ozbiljne dugoročne posljedice – ne samo po Ukrajinu, već i po međunarodni poredak u cjelini.
U zavisnosti od ishoda predstojećeg sastanka u Londonu, ova sedmica bi mogla postati istorijska prekretnica – ili nova tačka sramote za Zapad.
Jer ako cijena mira postane priznavanje okupacije i poniženje međunarodnog prava – pitanje je da li se taj mir uopšte može zvati pravim mirom.
