Odlazak Al Džazire Balkans sa medijske scene regiona izazvao je brojne reakcije – od nostalgičnih do ravnodušnih, ali i onih koje s pravom postavljaju pitanje: šta je ova televizija zaista predstavljala u javnom prostoru Balkana?
Ne može se osporiti da je Al Džazira Balkans okupila zavidan kadar novinara, urednika i dokumentarista, koji su često isporučivali sadržaj visokog kvaliteta, tehnički besprijekoran, tematski raznolik, pa i društveno koristan. Brojni dokumentarni filmovi, emisije o kulturi, društvenim pitanjima i identitetima, kao i dugi razgovori s intelektualcima i umjetnicima – sve to zaslužuje priznanje.
Ipak, ispod te profesionalne fasade, dublji slojevi uređivačke politike otkrivali su jasnu ideološku orijentaciju – onu koja nije krila svoje simpatije prema islamističkom narativu i bošnjačko-muslimanskoj političkoj agendi. U želji da izgradi “alternativni” glas u odnosu na dominantne narative iz Beograda i Zagreba, Al Džazira je često tonula u otvorenu pristrasnost, na štetu novinarske objektivnosti i integriteta.
Srpska publika – brojna, medijski obrazovana i ključna za komercijalni uspjeh svakog regionalnog projekta – vrlo brzo je prepoznala taj obrazac: emisije o srpskim zločinima bile su neumoljivo eksplicitne, često lišene šireg konteksta, dok su se u rijetkim prilozima o zločinima nad Srbima činili nadljudski napori da se počinioci prikažu kao žrtve okolnosti, često sa suzom u oku, a zločin kao moralna dilema, a ne djelo.
Tako se u jednom trenutku mogla pogledati potresna emisija o stradanju muslimanskih civila, a već naredni sat donosio bi priču o Bošnjaku osuđenom za ratne zločine – ne kao ratnom zločincu, nego kao tragičnoj ličnosti koju je istorija nepravedno slomila. U tim narativnim kalupima Srbi su postajali monolitna slika agresora, a muslimani gotovo bez izuzetka heroji, žrtve ili “slabi ljudi” kojima se zločin desio.
Takav dvostruki aršin ne samo da je narušio kredibilitet Al Džazire Balkans u očima velikog dijela srpske publike, već je stvorio i nepremostivu distancu između kanala i šireg regionalnog auditorijuma. A u medijskom poslu, pogotovo na Balkanu, gdje tržište zavisi od svih – i Srba, i Hrvata, i Bošnjaka – ovakva selektivna politika ne može donijeti održiv uspjeh.
Al Džazira Balkans je, nažalost, pokazala kako se uz najbolju produkciju i respektabilan tim može potrošiti ogromna šansa. Umjesto da postane most među narodima, postala je platforma za ideološku reinterpretaciju prošlosti, često bez ravnoteže i kritičke distance.
Zbog toga je njen odlazak možda logičan završetak jedne pogrešno postavljene medijske politike. Jer bez istinskog pluralizma i poštovanja prema svim stranama – pa i prema onima koje nisu “politički poželjne” – dugoročni opstanak nije moguć. Mediji su biznis, ali i odgovornost. A kad oboje zakažu, rezultat je ono što upravo gledamo – tiho gašenje jedne ideje, koja je mogla postati velika priča.
