Naslovna: Fotografije stradalih Mrkonjićana u Oborcima
Prije tačno 30 godina, u vrtlogu posljednjih ratnih mjeseci 1995. godine, dok su vojne snage nadirale s jedne strane, a izbjegličke kolone bježale s druge, 13. septembar ostao je upisan kao dan bola – dan u kojem su u razmaku od samo nekoliko sati stradali potpuno nevini ljudi i potpuno nemoćni da se brane.
U Bravnicama, selu između Jajca i Donjeg Vakufa, dogodio se jedan od najtragičnijih zločina nad srpskim civilima u posljednjoj godini rata. Tog dana, u povlačenju pred nadiranjem hrvatskih i bošnjačkih snaga, izbjeglička kolona iz Donjeg Vakufa kretala se ka Jajcu, ne znajući da su ga hrvatske snage već praktično osvojile. Na samom ulazu u Bravnice kolona je napadnuta. Autobus na čelu kolone pogođen je “zoljom”, zapaljen, a potom su iz pravca šume otvoreni rafali iz vatrenog oružja. Ubijeno je 81 lice, među njima 8 djece. Najmlađa žrtva imala je samo 3 godine, najstarija 91. Izvještaji govore da su 24 osobe nestale, a posmrtni ostaci 57 lica ekshumirani su 1998. godine na lokalitetu Carevo Polje.
Istoga dana, u selu Oborci kod Donjeg Vakufa, desio se zločin koji je ostavio dubok trag u pamćenju Mrkonjić Grada. Grupa od 28 ljudi, među kojima su bili 24 Bošnjaka i 4 Hrvata, a koji su u vihoru rata bili primorani da budu na “radnoj obavezi”, nemilosrdno su strijeljani. Samo jedan čovjek je preživio, koji je srećom uspio da se sakrije na vrijeme i da bude svjedok tragedije. Tijela strijeljanih su kasnije identifikovana, a 13. septembar je dan sjećanja i za bošnjačke i za hrvatske porodice iz Mrkonjić Grada.
Dva zločina, dvije strane linije fronta, ali jedna istina – svi ubijeni su nevini ljudi, žene, starci i djeca. U Bravnicama su ubijeni Srbi koji su bježali. U Oborcima su ubijeni Bošnjaci i Hrvati koji nisu naišli na razumijevanje i milost.
Zato 13. septembar ne smije ostati u pamćenju kao jedan običan datum. On mora postati simbol opomene – da nijedna strana u ovom ratu nije ostala bez svojih nevinostradalih, da nijedna tragedija nije “veća” i da nijedna istina nije manje vrijedna.
U vremenu kada su podjele još žive, kada se zločini relativizuju, pa čak i slave, a mrtvi ponižavaju, prebrojavaju i mrcvare zarad dnevne politike, ovakvi datumi nas podsjećaju na ljudskost – na ono što smo izgubili i što možemo opet izgubiti ako ne budemo učili iz prošlosti.
Zato ovaj dan mora postati zajednički dan pijeteta – dan u kojem Mrkonjić Grad, Jajce i Donji Vakuf staju u tišini, bez suvišnih riječi, bez optužbi i bez politike. Samo sa svijećom, cvijetom i tihim priznanjem da je svaki izgubljeni život – poraz za sve.
Sjećanjem na nevine iz Bravnica i Oboraka ne umanjujemo ničiju bol. Naprotiv, priznanjem tuđe patnje činimo čast i vlastitim ubijenima. Tako se gradi mir. Tako se čuva dostojanstvo. Tako se postaje čovjek – tako lako, a opet tako teško.
