Iako entiteti u Bosni i Hercegovini još uvijek zadržavaju određeni nivo funkcionalnosti, državni nivo vlasti gotovo da je u potpunosti paralizovan. Izvršna, zakonodavna i sudska vlast na nivou BiH postoje samo formalno – njihova stvarna sposobnost da provode odluke i upravljaju zemljom svedena je na minimum.
Bezbednosne agencije na nivou države nisu u stanju da sprovode odluke sudova, koje se pritom ne primjenjuju jednako na cijeloj teritoriji BiH. Sudske presude često ostaju mrtvo slovo na papiru, a sam sistem djeluje nemoćno i neusaglašeno.
Savjet ministara BiH i Predsjedništvo BiH, kao vrh izvršne vlasti, gotovo isključivo funkcionišu na principu preglasavanja. Konsenzus je postao izuzetak, a odluke se donose samo kada su trivijalne – poput usvajanja izvještaja ili analiza. Ozbiljne odluke se izbjegavaju ili blokiraju.
Zakonodavna vlast je u još gorem stanju. Parlamentarna skupština BiH mjesecima nije usvojila nijedan zakon, dok Dom naroda nije održao redovnu sjednicu još od novembra prošle godine. S obzirom na tempo rada, BiH je u stanju institucionalne hibernacije.
Istovremeno, Kristijan Šmit, koji se predstavlja kao visoki predstavnik iako njegov legitimitet nije potvrđen u Savjetu bezbjednosti UN-a, donosi odluke i zakone koje dio političkih aktera prihvata, dok ih drugi odbacuju. Posebno je sporna praksa da njegove odluke ne mogu biti preispitivane pred sudovima, što stvara presedan koji nema uporište ni u savremenim ni u istorijskim demokratskim praksama.
“Bosna i Hercegovina ne postoji. Njene odluke su neprovodive, svako uzima i radi šta hoće”, upozorava pravnik Milko Grmuša. Dodaje da se u BiH urušava svaki trag ustavnog poretka – i to uz prešutnu saglasnost međunarodne zajednice. “Na moju veliku žalost, ne vidim da postoji ni Republika Srpska, jer i mi donosimo zakone koje ne poštujemo”, rekao je on.
Grmuša ističe i da u zemlji ne postoji konsenzus među političkim, intelektualnim i ekonomskim elitama. Po njegovim riječima, sve se svodi na borbu za kontrolu nad imovinom – ne između entiteta, već među pojedincima.
Sličan pogled dijeli i mostarski novinar Zoran Krešić. On smatra da se raspad sistema može pratiti unazad do trenutka kada je međunarodna zajednica, naročito SAD, značajno smanjila svoje prisustvo u BiH. Dolaskom administracije Donalda Trampa, kako kaže, prestale su masovne intervencije koje su nakon rata održavale kakvu-takvu stabilnost.
“Oslabljena međunarodna podrška ogolila je institucionalnu nemoć BiH. Postalo je jasno da domaći akteri nisu u stanju da se nose sa izazovima”, rekao je Krešić za Nezavisne novine.
Rješenje, smatra on, leži isključivo u unutrašnjem dijalogu predstavnika tri konstitutivna naroda. “Bez iskrenog dogovora, BiH neće moći izdržati buduće krize. Međunarodna zajednica može pomoći, ali ne smije preuzeti upravljanje državom”, poručuje Krešić.
Nada da bi se mogla formirati nova većina na državnom nivou raspršila se nakon što je sjednica Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH prekinuta odmah nakon početka. Simbolično, posljednja krupnija odluka – vezana za slučaj “Viaduct” – donijeta je preglasavanjem, a zatim ignorisana, jer je Centralna banka BiH odbila da je sprovede.
Politička analitičarka Tanja Topić podsjeća da su očekivanja građana o izgradnji funkcionalnih institucija iznevjerena. “U institucije su dovođeni kadrovi po partijskim ključevima, koji lojalnost duguju partijama, a ne zakonima”, kaže ona.
Naglašava da OHR ostaje važan, iako kontroverzan akter u političkom sistemu BiH. Međutim, njegovo prepuštanje problema “domaćim institucijama” vidi kao masku za odsustvo stvarne volje da se izađe iz krize.
Bosna i Hercegovina, čini se, danas je država bez jasne unutrašnje kohezije, bez političkog jedinstva, bez institucija koje funkcionišu. Ako se u skorije vrijeme ne otvori prostor za suštinski dijalog i kompromis, budućnost zemlje ostaće neizvjesna – i za mnoge obeshrabrujuća.
