Piše: Njegoš Tomić
Od perioda snažnih političkih ličnosti koje su, bez obzira na međusobne razlike, imale političku težinu i jasnu strategiju djelovanja, došlo se do vremena u kojem bošnjačka politika djeluje raslojeno, bez jasnog pravca i bez autoriteta koji bi mogao objediniti političku energiju biračkog tijela.
Vrijeme Zlatka Lagumdžije, Harisa Silajdžića i Sulejmana Tihića obilježilo je razdoblje ozbiljnih političkih sukoba, ali i jasno profilisanih političkih koncepata. SDA, Stranka za BiH, SDP i druge političke opcije imale su lidere koji su, uz sve političke greške i osporavanja, djelovali iz pozicije odgovornosti prema političkom interesu vlastitog naroda. Bošnjačka politika tada je imala kontinuitet, političku snagu i prepoznatljivost.
Posljednjih desetak godina slika se značajno promijenila. Umjesto političke konkurencije zasnovane na idejama i dugoročnim ciljevima, sve češće dominira improvizacija i dnevno-političko reagovanje. Elmedin Konaković i Nermin Nikšić predstavljaju generaciju političara koja nije pronašla stabilan politički pravac, dok se javni nastupi Rame Isaka i Zukana Heleza u velikom dijelu javnosti doživljavaju kao političko cirkusanstvo – niz impulsivnih, medijski prenaglašenih i konfliktnih istupa koji proizvode kratkoročnu pažnju, ali ne doprinose političkoj stabilnosti niti ozbiljnom političkom dijalogu. U zemlji složene unutrašnje strukture kakva je Bosna i Hercegovina, takav pristup dodatno urušava povjerenje u institucije i produbljuje političku nestabilnost.
Slabljenje nekada dominantne SDA dodatno je doprinijelo ovoj situaciji. Niz afera, unutrašnjih sukoba i gubitak političke inicijative doveo je do pada političkog autoriteta stranke koja je godinama bila centralna tačka bošnjačke politike. Slučaj osporavanja akademskog statusa Sebije Izetbegović, ali i širi politički pritisci, dodatno su oslabili političku poziciju SDA. Istovremeno, politička strategija Bakira Izetbegovića pokazala je ograničenja oslanjanja na političko nasljeđe Alije Izetbegovića, bez izgradnje sopstvenog političkog identiteta i nove političke energije koja bi odgovorila na promijenjene okolnosti.
U takvom političkom vakuumu otvoren je prostor za snažniji uticaj međunarodnih faktora. Bosna i Hercegovina i dalje je država sa izraženim prisustvom stranih političkih i diplomatskih struktura, a odsustvo snažnog i samostalnog političkog liderstva dodatno olakšava spoljne uticaje. Sve češće se može čuti ocjena da dio bošnjačke političke elite djeluje više u skladu sa očekivanjima međunarodnih centara moći nego sa dugoročnim interesima vlastitog biračkog tijela, što dodatno produbljuje osjećaj političke dezorijentacije.
Međutim, suština problema nadilazi bošnjačku političku scenu. Bosna i Hercegovina je država u kojoj stabilnost može postojati samo ukoliko i srpska, i bošnjačka i hrvatska politička strana imaju snažne, legitimne i pragmatične političke predstavnike. Takvi predstavnici moraju biti spremni na dogovor, diplomatski pristup i međusobno uvažavanje, bez politike pritisaka i nametanja rješenja. Samo politika koja počiva na kompromisu i realnom razumijevanju odnosa može održavati ravnotežu i omogućiti postepeno prevazilaženje kriza i nesporazuma.
U vremenu ubrzanih globalnih promjena, Bosna i Hercegovina sebi ne može priuštiti političku neozbiljnost. Bez lidera koji su spremni na odgovornost i dugoročnu političku viziju, svaka politička slabost jedne strane postaje problem svih. Zato pitanje budućnosti bošnjačke političke scene nije samo pitanje jednog naroda, već pitanje ukupne stabilnosti zemlje koja i dalje traži svoj trajni politički dogovor.
