Incident tokom utakmice reprezentacije Bosne i Hercegovine, kada je jednom gledaocu oteta i pocijepana zastava Srbije, nije običan navijački sukob niti bezazlena reakcija usijane tribine. Riječ je o događaju koji šalje uznemirujuću poruku Srbima iz Republike Srpske, ali i Srbima uopšte, da na tribinama reprezentacije BiH nisu dobrodošli ukoliko javno pokažu sopstveni nacionalni identitet.
Nacionalnost čovjeka koji je unio zastavu Srbije nije poznata. Međutim, njegova nacionalnost u ovom slučaju nije ni presudna. Suština je u tome da je srpska zastava izazvala agresivnu reakciju, nakon čega je oteta i pocijepana pred očima prisutnih.
To nije samo napad na komad platna. To je poruka da je jedan nacionalni simbol nepoželjan i da njegovo javno isticanje može izazvati nasilje.
Takav događaj posebno je opasan u zemlji u kojoj su Srbi jedan od tri konstitutivna naroda. Ako se tvrdi da reprezentacija BiH pripada svim građanima i narodima koji u njoj žive, onda srpska zastava ne može biti tretirana kao provokacija, dok se istovremeno bez problema prihvataju ratne zastave takozvane Republike Bosne i Hercegovine i simboli nekadašnje Armije RBiH.
Te zastave za veliki broj Srba nisu neutralna državna obilježja, nego simboli jedne ratne strane, političkog projekta i perioda u kojem su stradali, protjerivani i zatvarani i pripadnici srpskog naroda. Uprkos tome, godinama se pojavljuju na utakmicama reprezentacije BiH, često bez ozbiljne reakcije sportskih saveza, organizatora ili bezbjednosnih službi.
Na tribinama se tako uspostavljaju očigledni dvostruki aršini: zastave i simboli povezani sa muslimanskom ratnom i političkom tradicijom predstavljaju se kao prihvatljiv patriotizam, dok se zastava Srbije tretira kao neprijateljski čin.
Poruka koja se time šalje Srbima veoma je jasna: možete doći na utakmicu, ali samo ako svoj identitet ostavite pred ulazom; možete navijati, ali samo pod simbolima koje je odobrila dominantna navijačka i politička matrica; možete biti dio BiH, ali samo ukoliko razmišljate i osjećate onako kako vam drugi propišu.
Takav odnos nema veze sa zajedništvom. To je pokušaj nametanja jedne verzije Bosne i Hercegovine, u kojoj ima mjesta za Srbe samo kada pristanu da budu dekor i kada ne ističu sopstvena obilježja.
U središtu ovog problema nalazi se organizovana navijačka grupa „BH Fanaticos“, čiji pripadnici godinama nastupaju kao samoproglašeni čuvari reprezentacije i određuju šta je dozvoljeno na tribinama. Umjesto sportske podrške, dio njihovog djelovanja sve češće poprima obilježja agresivnog nacionalizma, zastrašivanja i uspostavljanja kontrole nad javnim prostorom.
Navijačka grupa nema pravo da oduzima zastave, provjerava nacionalnu podobnost gledalaca niti određuje ko smije da prisustvuje utakmici. Nema pravo da se postavlja iznad policije, organizatora i zakona.
Još je problematičnije to što se ovakvi incidenti često umanjuju, prećutkuju ili pravdaju pričom o navijačkim strastima. Da je na nekoj drugoj tribini oteta i pocijepana zastava koja se povezuje sa muslimanskim nacionalnim identitetom, opravdano bi se govorilo o nacionalnoj mržnji, diskriminaciji i ugrožavanju bezbjednosti.
Isti standard mora važiti i kada je meta srpska zastava.
Država BiH, njene policijske agencije i sportski savezi dužni su da svakom građaninu omoguće da bez straha prisustvuje utakmicama. Niko ne smije da se pita da li će biti napadnut zbog zastave, dresa, jezika, imena ili nacionalne pripadnosti.
Ukoliko se utvrdi da članovi organizovane navijačke grupe učestvuju u nasilju, oduzimanju obilježja, zastrašivanju drugih gledalaca i širenju nacionalne netrpeljivosti, zabrana njihovog organizovanog prisustva utakmicama ne bi bila napad na navijanje, nego nužna mjera zaštite građana.
Zato je opravdano postaviti pitanje: da li treba zabraniti huligansku skupinu „BH Fanaticos“?
Odgovor zavisi od toga da li institucije žele tribine na kojima vlada zakon ili prostor kojim upravljaju najagresivniji pojedinci. Ukoliko je jedna organizovana grupa postala razlog zbog kojeg se obični ljudi plaše da dođu na utakmicu, onda je već odavno prešla granicu između navijanja i huliganizma.
Reprezentacija koja se predstavlja kao zajednička ne može imati tribine na kojima su simboli jednog konstitutivnog naroda nepoželjni. Ili će na njima biti mjesta za sve građane i sve legalne nacionalne simbole, ili će priča o zajedništvu ostati samo prazna politička parola.
