Recep Tayyip Erdogan je krajem devedesetih, kao gradonačelnik Istanbula, izgradio imidž borca protiv korupcije i siromaštva u Turskoj. Predstavljao je nadu u modernu, demokratsku i sekularnu državu koja će se približiti Evropskoj uniji. No, realnost 2025. godine pokazuje sasvim drugačiju sliku: Turska je danas autoritarna zemlja koja gazi osnovne ljudske slobode i okreće se zajednicama poput BRICS-a, daleko od vrijednosti Zapada koje je nekada priželjkivala.
Put ka autoritarizmu
Erdoganova politička zvijezda naglo je zasijala početkom 2000-ih kada je njegova Stranka pravde i razvoja (AKP) odnijela uvjerljive pobjede. Umjesto da iskoristi priliku za demokratizaciju, Erdogan je vlast pretvorio u lični instrument moći. Nakon izborne pobjede 2011. apetiti AKP-a su narasli, a istanbulski lider stranke Aziz Babuscu jasno je poručio kako su nekadašnji saveznici postali nepotrebni. Uskoro je postalo jasno da se Turska pod Erdoganovim vodstvom udaljava od demokratije, a sve više klizi ka proislamističkoj diktaturi.
Gezi park: Prekretnica
Gezi park protesti iz 2013. godine označili su početak otvorene represije. Prvobitno protivljenju rušenju parka na Taksimu, uskoro su se pridružili milioni građana širom zemlje koji su ustali protiv Erdoganovog režima. Odgovor vlasti bio je brutalan: 11 mrtvih, hiljade ranjenih i uhapšenih. Turske vlasti nastavile su da guše slobodu govora i izražavanja, promovirajući islamističke vrijednosti u obrazovanju i javnom životu.
Bahatost vlasti i ekonomski pad
AKP-ova vlast obilježena je bahatošću i ignorisanjem kritika, kako unutrašnjih, tako i međunarodnih. Vanjska politika postala je agresivna, naročito kroz angažman u sirijskom ratu gdje je Ankara podržavala radikalne islamističke grupe. Iako su infrastrukturni projekti poput mostova i aerodroma koristili privredi, mnogi su smatrani ekološki i društveno štetnim. Do 2015. godine nezadovoljstvo naroda se očitovalo u padu podrške AKP-u, ali Erdogan je manipulacijom izborima uspio zadržati vlast.
Represija nad Kurdima
Kurdi, kojih u Turskoj ima oko 20 miliona, i dalje trpe sistemsku represiju. Jezik, kultura i politička prava Kurda su brutalno potiskivani. Sukobi sa PKK-om poslužili su Erdoganu kao izgovor za sveobuhvatnu represiju ne samo protiv kurdskih pobunjenika, već i protiv civila i legitimnih političkih stranaka poput HDP-a.
Konsolidacija diktature
Pokušaj državnog udara 2016. dao je Erdoganu povod za masovna uhićenja i čistke u državnim institucijama. Hiljade ljudi završilo je iza rešetaka, a mnogi su izgubili posao bez ikakvih dokaza o krivici. Referendum iz 2017. godine dodatno je ojačao njegovu vlast, zamijenivši parlamentarni sistem predsjedničkim, uz brojne neregularnosti koje su ukazivale na ozbiljnu izbornu krađu.
Rast vjerske netolerancije
Kršćani su posebno pogođeni Erdoganovim islamističkim zaokretom. Broj napada na crkve i vjerske vođe porastao je, a država sistematski ograničava prava hrišćanskih zajednica. Preuzimanje crkava i zabrana obilježavanja hrišćanskih praznika postali su pravilo, a misionari su protjerani pod optužbama za “ugrožavanje suvereniteta”.
Gušenje opozicije i slobode medija
Politički protivnici, novinari i aktivisti suočeni su sa neviđenom represijom. Zakoni o terorizmu korišćeni su kao alat za eliminaciju opozicije, dok su nezavisni mediji zatvarani ili stavljani pod kontrolu. Sloboda govora skoro da ne postoji, a sudovi su pretvoreni u instrumente režima. Od 2014. do 2022. godine, protiv više od 160.000 ljudi pokrenuti su postupci zbog “vrijeđanja predsjednika”, uključujući i maloljetnike.
Zaključak
Recep Tayyip Erdogan je od reformatora i nadajućeg lidera postao oličenje autokratije. Njegov put od gradonačelnika koji se borio protiv korupcije do “sultana” koji uništava institucije, prava manjina i slobodu govora, predstavlja jedno od najupadljivijih upozorenja o tome kako vlast može pokvariti čovjeka – i uništiti zemlju.
