Tekst: Njegoš Tomić
U vremenu masovne proizvodnje i brzih trendova, priče o ljudima koji strpljivo, rukama i idejom stvaraju nešto autentično postaju sve dragocjenije. Dušanka Marčić jedna je od onih tihih, upornih kreativaca koji su vlastiti talenat, radoznalost i ljubav prema zanatu pretočili u prepoznatljiv izraz. Iako je završila modni dizajn i kostimografiju, njen profesionalni put nije išao pravolinijski. Od crtanja, slikanja, veza i šivenja, preko heklanja igračaka japanskom amigurumi tehnikom, pa sve do ručno rađene keramike, Dušankino stvaralaštvo danas obuhvata više različitih formi, objedinjenih istom idejom – da ručni rad ima dušu, trajnost i lični pečat. Za kratko vrijeme prešla je put od hobija do registrovanog preduzetnika, posjećujući brojne sajmove i osvajajući simpatije publike svih generacija. U ovom izdanju serijala „Mrkonjićke priče“, Dušanka Marčić govori o svom kreativnom razvoju, izazovima samostalnog rada, kontaktu sa publikom, prenošenju znanja i planovima koji tek nastaju.
Završila si modni dizajn i kostimografiju, ali si se vremenom razvijala u više različitih kreativnih pravaca. Kako je izgledao tvoj profesionalni put i šta te je postepeno usmjerilo ka ručnom radu i zanatima?
Istina je da me je život nakon studija modnog dizajna i kostimografije odveo u pravcima koji su se, na prvi pogled, činili potpuno drugačijim od moje struke. Iako sam se primarno fokusirala na egzistenciju, umjetnost je bila ta koja mi je sve vrijeme davala životnu energiju. Bilo kroz slikanje, tetoviranje, ples ili čak kuvanje, umjetnost je uvijek pronalazila put do mene i, reklo bi se, popunjavala sve one nevidljive pukotine u svakodnevici. Vjerujem da je moj put ka zanatu bio zapisan mnogo ranije. Moja majka mi je od malih nogu usadila ljubav prema ručnom radu; praktično sam učila da šijem u isto vrijeme kada sam učila da pišem. Često mi govore da sam crtala i prije nego što su ostala sjećanja počela da se formiraju. To mi je potvrdilo jednu važnu stvar: čak i kada svjesno zaboravimo svoje početke, naše tijelo i biće ih pamte. Povratak ručnom radu i zanatima za mene nije bila samo profesionalna odluka, već povratak sopstvenoj suštini. U svijetu koji često nameće brza rješenja, zanat me je naučio strpljenju i prisutnosti. Na kraju, taj proces “povratka sebi” me je prirodno vratio umjetnosti, jer je to jedini prostor u kojem mogu da budem potpuno autentična.
Heklanjem igračaka amigurumi tehnikom baviš se od decembra pretprošle godine. Kako si se prvi put susrela sa ovom japanskom tehnikom i šta te je kod nje posebno privuklo?
Sjećam se da sam godinama gledala ljude u inostranstvu kako stvaraju te male figure i to mi je tada izgledalo kao čista naučna fantastika. Iako sam željela da probam, u glavi mi je bila kočnica – sjećanje na jedan zadatak iz tekstila sa fakulteta, kada sam odlučila da je heklanje za mene “viša matematika”. Ipak, amigurumi se ušunjao u moj život sasvim spontano, godinama kasnije. Jednog pretprazničnog dana, dok sam u radnji gledala mekane, plišane vunice, rekla sam prijateljici: “Koliko bih ja voljela da znam da pravim ove igračke”. Izgovorila sam to i dalje duboko vjerujući da ja to ne mogu. Ona me je samo pogledala i rekla: “Pa uzmi i probaj, nemaš šta da izgubiš”. I uzela sam. Početak je bio, blago rečeno, izazovan. Znate one situacije kada roditelji pokušavaju da vas nauče da vozite, pa na kraju časa znate manje nego na početku? E, takav je bio moj prvi susret sa iglom. Svoju prvu igračku sam napravila potpuno naopako – i danas je čuvam, preslatka je i izrazito “grbava”, a ni danas mi nije jasno kako mi je to pošlo za rukom. Na kraju sam ipak uzela stvar u svoje ruke, uključila YouTube video, usporila ga na 0.25 i milimetar po milimetar pratila kako se provlači igla. Ali, pssst… za širu javnost, naučila me je mama!
Od početka godine počela si da izlažeš na sajmovima, najprije kao hobista, a zatim i kao registrovani preduzetnik. Kako si doživjela taj prelaz i koliko ti je on promijenio pogled na vlastiti rad?
Ova godina je bila prelomna za mene, bez obzira na to šta budućnost donosi. Sve je počelo prilično spontano – moj prvi sajam se desio opet na nagovor, ovaj put druge drugarice, jer su heklane igračke već ozbiljno prijetile da me zatrpaju u kući. Iskreno, taj prvi put je bio prestrašan. Otišla sam potpuno nesvjesna šta me čeka, a o tome koliko sam bila van svoje zone komfora govori i činjenica da se ne sjećam pola ljudi koji su taj dan bili oko mene. Izlaganje svog rada javnosti nikada nije lak posao, to je jedan ogroman korak, ali uspjeh tog prvog sajma mi je dao nevjerovatan vjetar u leđa. Nakon tih prvih par koraka koje sam napravila sa velikim oprezom, brzo sam prešla u profesionalne vode i registrovala se kao preduzetnik. Shvatila sam da što više dokaza imate u stvarnosti da vam nešto ide dobro, to je više “hrane” za vaše samopouzdanje i kreativnost. Kroz više od 15 sajmova, uključujući i one privredne, reakcije publike su me najviše oblikovale. Poseban je osjećaj kada vidite da vam se kupci vraćaju. Priznajem, i dalje mi je pomalo nestvarno kada ljudi dođu na sajam ciljano zbog mene i mojih radova. Taj direktan kontakt mi znači sve – u tim trenucima moj rad prestaje da bude samo predmet i postaje nit koja me povezuje sa ljudima. Kada vidite emociju na licu djeteta (ili odrasle osobe) dok drži vašu igračku, shvatite da taj trud ima dublji smisao.
Učestvovala si na više od 15 sajmova, uključujući i sajmove privrede. Kakve su bile reakcije publike i koliko ti znači direktan kontakt sa ljudima koji gledaju i kupuju tvoje radove?
Kao što se može zaključiti, komunikacija sa publikom je neizostavan dio čitave ove slagalice. Rekla bih da moju kreativnost i moj rad, u jednakoj mjeri, usmjeravaju i moja vizija i reakcije ljudi. Ja sam tu da pružim ideju, a publika je onaj važan parametar koji joj daje konačni smisao. Reakcije su zaista sjajne! Iskreno me iznenadilo koliko ljudi cijeni autentičan trud, ali i to koliko različiti profili ljudi reaguju na moje radove. Posebno mi je neobično kada vidim da se muškarci “rastope” pred igračkama. Imala sam dirljive momente – od tinejdžera koji kupuje igračku starijoj sestri samo da bi je oraspoložio jer ga je podsjetila na nju, preko mladića koji uzbuđeno objašnjava svaki detalj iznenađenja koje priprema djevojci za Dan zaljubljenih, pa sve do gospodina u pedesetim godinama koji svojoj partnerki kupuje roze zmiju sa crvenim srcima, dok ona pored njega skače od radosti kao razdragana djevojčica. Ti trenuci su mi najvredniji. Oni su dokaz da umjetnost uljepšava život, ali i da ona direktno iz života crpi svoju snagu, čak i kada to na prvi pogled nije očigledno.
Primijetila si interesovanje mladih za učenje heklanja igračaka. Vidiš li sebe u ulozi nekoga ko će prenositi znanje kroz radionice ili škole heklanja i koliko ti je to važno?
Apsolutno se vidim u toj ulozi. Oduvijek sam osjećala da pronalazim zajednički jezik sa djecom i starijim ljudima, ponekad lakše nego sa svojom generacijom. Podučavanje i prenošenje znanja za mene su oduvijek imali duboku svrhu, pa smatram da bi radionice bile savršen spoj mojih sklonosti i zanata kojim se bavim. Osim samog savladavanja tehnike, ono što me najviše privlači kod te ideje jeste zajedničko zadovoljstvo koje dolazi sa napretkom. Heklanje nije samo stvaranje predmeta, to je prilika za druženje, strpljenje i razmjenu energije. Gledati nekoga kako od jedne niti vune, uz tvoju pomoć, stvara nešto opipljivo i svoje – to je poseban nivo ispunjenosti.
Pored tekstila i heklanja, sve ozbiljnije se baviš i ručnom izradom keramike, sa fokusom na šolje. Kako je nastala ta ljubav prema glini i u kojoj je fazi tvoja prva zvanična kolekcija?
Ljubav prema glini se rodila potpuno spontano i neplanirano. Prvi put sam primijetila keramiku kao rastući trend prije desetak godina u Beogradu, kada su moji prijatelji počeli da posjećuju radionice. Moje prvo iskustvo bila je jednodnevna radionica, a taj moj prvi rad i danas ponosno čuva moja sestra. Godinama kasnije, prošla sam kroz nekoliko škola keramike gdje sam stekla osnovna znanja o oblikovanju, a sada sam u fazi učenja na mnogo dubljem nivou. Veliki iskorak u tom pravcu je to što sam već obezbijedila i sopstvenu opremu. To mi omogućava potpunu slobodu u radu i osamostaljivanje, što će se, nadam se, značajno odraziti i na sam kvalitet i autentičnost mojih proizvoda. Moja prva zvanična kolekcija je u pripremi i planiram da je lansiram 14. februara. Taj datum za mene ima dvostruku simboliku – osim što predstavlja dan ljubavi, to je i godišnjica dana kada sam prošle godine prvi put javnosti predstavila svoje igračke. U svaki moj rad utkana je velika ljubav prema lijepom i želja da ljudima izmamim osmijeh na lice. U svijetu u kom je sve postalo masovna proizvodnja, važno mi je da ponudim nešto u šta je uloženo vrijeme i stvarna pažnja.
Kada pogledaš sve ono čime se danas baviš, kako vidiš dalji razvoj svog stvaralaštva i kakvo mjesto u toj priči ima Mrkonjić Grad?
Vjerujem da s godinama svi prirodno težimo mirnijem životu i povratku suštini. Iz Mrkonjić Grada sam otišla kao nestrpljiva tinejdžerka željna da istraži svijet, a vratila sam se skoro dvije decenije kasnije, bogatija za mnoga unutrašnja iskustva i puna utisaka. Male zajednice poput naše nose tu neprocjenjivu toplinu i osjećaj zajedništva koji se u velikim gradovima često gubi, ali im nekada nedostaje novih sadržaja. Moja vizija daljeg razvoja stvaralaštva neraskidivo je povezana sa našim gradom. Nadam se da ću svojim radom uspjeti da obogatim život zajednice makar mrvicu i da ljudima pokažem nešto drugačije. Želja mi je da kroz svoj rad, ali i kroz buduće radionice, probudim ljubav prema umjetnosti koja u modernom dobu postoji u toliko oblika. Moj cilj nije samo da stvaram lijepe predmete, već da kroz njih podsjetim ljude da život nije samo preživljavanje, već da je umjetnost neophodna da bismo zaista živjeli – makar to bila samo kafa iz lijepe šoljice kojom sebi uljepšamo početak dana ili pak mekani zagrljaj unikatne igračke koja, od svih ljudi na svijetu, pripada baš vama.
Rad Dušanke Marčić moguće je pratiti i na društvenim mrežama, gdje redovno dijeli nove radove, proces stvaranja, sajamske trenutke i fragmente svakodnevice jednog autentičnog zanata. Svi koji žele da budu u toku sa njenim kreativnim razvojem, novim kolekcijama i radionicama mogu je zapratiti na Instagram profilu @woo_nice, koji je postao mali digitalni izlog ručno rađene umjetnosti sa potpisom.
