Fudbalski analitičar Rade Bogdanović ponovo je dospio u središte javnosti, ali ovoga puta ne zbog stručne analize igre, već zbog rasističkog ispada izrečenog u programu Radio-televizije Srbije.
Komentarišući utakmicu Belgije i Irana na Svjetskom prvenstvu, Bogdanović je iznio uvredljivu generalizaciju o tamnoputim fudbalerima, tvrdeći da nemaju dovoljno koncentracije da izdrže više od 60 ili 70 minuta. Kada ga je voditelj upozorio na besmislenost takve tvrdnje, Bogdanović nije odmah odustao, već je nastavio da govori o navodnoj „velikoj većini“.
Takva izjava nije stručna analiza, već otvoreno svođenje ljudi na boju kože. Greška jednog fudbalera može se objašnjavati lošom procjenom, umorom, taktikom ili pritiskom utakmice, ali ne rasom kojoj pripada. Bogdanović je naknadno uputio izvinjenje, dok se od njegovih riječi ogradio i RTS, ali izgovoreno u programu uživo nije moguće jednostavno izbrisati.
Posebno upada u oči lakoća sa kojom Bogdanović posljednjih mjeseci ulazi i u osjetljiva nacionalna i politička pitanja u Bosni i Hercegovini.
Rođeni Sarajlija ranije je govorio da „Bosnu nosi u srcu“, da se nje nikada neće odreći i da želi uspjeh reprezentaciji BiH. Uoči Svjetskog prvenstva poručio je i da se nada da će „ljiljani u Americi procvjetati“.
Na prvi pogled, neko bi u tome mogao vidjeti samo sportsku podršku reprezentaciji zemlje u kojoj je rođen. Međutim, u društvu duboko obilježenom ratom, podjelama i različitim tumačenjima simbola, javna ličnost mora znati da takve poruke nisu politički i nacionalno neutralne.
Za veliki dio srpskog naroda ratna simbolika ljiljana nije bezazlena sportska dekoracija, već podsjećanje na Armiju Republike Bosne i Hercegovine i period u kojem su stradali i protjerivani i Srbi. Ignorisati tu činjenicu, a takvu simboliku predstavljati kao opštu i prihvatljivu oznaku svih građana BiH, znači svjesno zanemarivati osjećanja jednog konstitutivnog naroda.
Niko Bogdanoviću ne osporava pravo da navija za reprezentaciju BiH, da osjeća pripadnost Sarajevu ili Bosni i Hercegovini niti da podržava fudbalere koje smatra „djecom naših komšija“. Problem nastaje kada se pod pričom o zajedništvu bez kritičkog odmaka prihvata simbolika sa kojom se veliki broj Srba ne poistovjećuje.
Još je problematičnije kada se nacionalistički ispadi dijela bošnjačkih navijača prećutkuju ili predstavljaju kao bezazlen patriotizam, dok se od Srba redovno očekuje da objašnjavaju, ublažavaju i osuđuju svaki sporni poklič, zastavu ili poruku sa svojih tribina.
Princip mora biti isti za sve. Vrijeđanje čitavog naroda, veličanje ratne simbolike, govor mržnje i rasizam nisu prihvatljivi ni kada dolaze sa srpskih, ni sa bošnjačkih, ni sa hrvatskih tribina, niti kada ih izgovara popularni televizijski komentator.
Upravo je u tome suština licemjerja koje prati Bogdanovićeve javne nastupe. Čovjek koji govori o Bosni, zajedništvu i emocijama morao bi pokazati makar osnovnu osjetljivost prema svim narodima koji u toj zemlji žive. Čovjek koji dijeli lekcije o fudbalu i društvu morao bi znati da se sposobnost igrača ne određuje bojom njegove kože.
Izvinjenje zbog rasističke izjave jeste neophodno, ali nije dovoljno ako iza njega ne slijedi stvarno razumijevanje učinjenog. Bogdanović ne bi trebalo da bude osuđen zato što navija za BiH, već zbog toga što javni prostor koristi neodgovorno – jednom za rasne generalizacije, drugi put za olako poigravanje simbolima koji u podijeljenom društvu imaju mnogo teže značenje nego što želi da prizna.
Sport može povezivati ljude samo kada se ista mjerila primjenjuju na sve. Sve drugo nije zajedništvo, već selektivna osjetljivost upakovana u velike riječi o ljubavi, toleranciji i pripadnosti.
