Rat u Ukrajini, praćen dubokim globalnim promjenama, pokrenuo je tektonske pomake u međunarodnim odnosima čije se posljedice neminovno prelamaju i preko zapadnog Balkana – regiona koji, iako periferno smješten na geopolitičkoj mapi svijeta, ostaje simbolični i strateški značajan prostor u sudaru interesa velikih sila.
U središtu ovih kretanja nalazi se pitanje odnosa između Rusije i Zapada. Moskva, suočena s odlučnim otporom Ukrajine i sve jačim otklonom zemalja bivšeg sovjetskog bloka, pokušava redefinisati svoju ulogu u globalnom poretku. Sa druge strane, Zapad – prije svega Evropska unija i Velika Britanija – nastoji očuvati postojeću bezbjednosnu arhitekturu u Evropi, istovremeno šaljući poruku da se o sudbini kontinenta više neće odlučivati bez njihovog prisustva.
Zapadni Balkan u tom kontekstu ne predstavlja presudni faktor, ali je značajna karika u lancu koji Rusija pokušava zadržati kao most ka Evropi. Uticaj Moskve na političke aktere u regionu, posebno među Srbima, i dalje je izražen, a nestabilnosti u BiH i na Kosovu dodatno komplikuju situaciju.
Pojedine spekulacije govore da bi eventualna pobjeda Donalda Trampa na predsjedničkim izborima u SAD mogla otvoriti vrata za resetovanje odnosa s Rusijom. Tramp, za razliku od trenutne administracije, vidi Kinu kao ključnu prijetnju i vjeruje da bi odvajanje Moskve od Pekinga bilo strateški dobitak za Ameriku. U toj kalkulaciji, Balkan bi mogao poslužiti kao moneta za potkusurivanje – nešto što bi Vladimir Putin, pod određenim uslovima, bio spreman prepustiti u zamjenu za veći manevarski prostor na istoku Evrope.
Međutim, ta računica ima više pukotina nego što se na prvi pogled čini. Prvo, evropski saveznici ne žele da budu marginalizovani u dogovorima koji se tiču njihovog dvorišta. Spremni su, kako kažu upućeni izvori, čak i da razmotre prekid bezbjednosne saradnje s Vašingtonom ukoliko Tramp krene putem unilateralnog odlučivanja. Pitanje evropske vojne samostalnosti i razvoja sopstvenih kapaciteta sve je prisutnije u političkim raspravama unutar EU, a već su najavljene stotine milijardi dolara investicija u odbrambene industrije.
Drugo, otpor Trampovim idejama raste i unutar samog SAD-a. U Kongresu se sve više čuju glasovi protiv njegovih namjera da poziciju komandanta NATO snaga ustupi Evropljanima, što bi moglo signalizirati početak američkog distanciranja od Saveza. Republikanci su podijeljeni, a mnogi vide takvu politiku kao prijetnju američkom globalnom uticaju i prestižu.
Treće, rat u Ukrajini pokazao je da je duh samoodređenja naroda i dalje snažan. Ukrajinski otpor postao je simbol borbe za pravo da se zemlja sama opredijeli za svoj spoljnopolitički kurs. U takvom okruženju, iluzorno je očekivati da će istočnoevropske zemlje, već duboko integrisane u EU i NATO, pristati na povratak u rusku orbitu.
U svemu tome, Bosna i Hercegovina se pojavljuje kao potencijalna tačka prelamanja. Ustavna kriza i politička previranja daju povod za zabrinutost, ali i priliku Evropi da pokaže političku zrelost i kapacitet da djeluje samostalno. Ako EU uspije stabilizovati situaciju, poslaće jasnu poruku i Trampu i Putinu – da kontinent više nije prostor za tuđe eksperimente, već akter s vlastitom strategijom.
Iako male zemlje rijetko imaju luksuz da biraju svoju ulogu u velikim igrama, sposobnost da prepoznaju trenutak i pravilno se pozicioniraju često odlučuje o njihovoj budućnosti. Zapadni Balkan sada stoji upravo na tom raskršću.
