Nekada prvi čovjek zagrebačkog Dinama i jedno od najkontroverznijih imena hrvatskog fudbala, Zdravko Mamić, gostujući u emisiji „Sve u 16“ na televiziji K1, ispričao je emotivnu i, kako kaže, za njega sudbonosnu priču o trenutku kada mu je, u najtežem periodu života, pomoć pružio – Srbin iz Banjaluke.
Bez mnogo uvijanja, Mamić je pred kamerama iznio da mu je neimenovani biznismen iz Mrkonjić Grada, vlasnik banke sa sjedištem u Banjaluci, bez zadrške obezbijedio 22 miliona konvertibilnih maraka kredita, u momentu kada nijedna evropska finansijska institucija nije željela da razgovara s njim.
„To se ne zaboravlja. Ovo je za Netfliks, za Ginisovu knjigu rekorda. Ja tada nisam imao ni evro, ali sam imao ideju. Ljudi obično imaju granice u davanju, ali ovaj čovjek, kojeg nikada prije nisam upoznao, dao mi je sve“, rekao je Mamić, prisjećajući se susreta.
Dodao je da je u Banjaluku stigao sa ćerkom Ivom i odmah osjetio posebnu energiju. Domaćin ih je, kaže, dočekao srdačno, sa cijelom upravom banke.
„Naravno, moj fudbalski pedigre je tu odigrao ulogu. Bilo da me vole ili ne, ljudi žele da me upoznaju. A meni je to dovoljno“, rekao je Mamić.
Prema njegovim riječima, domaćin je tada gradio više hiljada stanova u Banjaluci, a sinovi su mu bili angažovani na gradilištima. Pozvao ih je da dođu i upoznaju Mamića, a zatim je uslijedio ključni trenutak.
„Iskreno sam mu rekao: došao sam da pitam postoji li mogućnost da kreditirate projekte moje ćerke. Nijedna banka mi ne vjeruje. A on meni kaže: ‘Brate, j**e mi se za reputacioni rizik. Ti si moj brat. Evo ti kredit.’ I čovjek – u jednom danu – obezbijedi 22 miliona maraka“, ispričao je.
Tokom gostovanja, Mamić je istakao i simbolične geste koje su ga dirnule – kako su domaćini sa poštovanjem dočekali njega i njegovu porodicu, uz skromnost i dostojanstvo koje je, kako kaže, rijetko gdje doživio.
„Taj čovjek je cijelo vrijeme imao brojanicu u ruci. Za mene je to mnogo značilo. Vjerujem da je duboko religiozan. A meni je vjera važna. Ali najvažnije je – da si čovjek“, rekao je Mamić.
Emotivno je govorio i o trenutku kada je, želeći da se makar simbolično oduži, skinuo svoj luksuzni sat i poklonio ga domaćinu. Nekoliko mjeseci kasnije, taj isti čovjek je došao u Hercegovinu da obiđe Mamićeve projekte i uzvratio gest – poklonivši mu skupocjen sat kao uspomenu.
„Rekao sam mu: ‘Ne znam kako da ti uzvratim. Nema tog novca. Da ti dam bubreg? Srce?’ On mi je tada rekao: ‘Samo budi dobro i ostani to što jesi.’“
Mamić nije želio da otkrije identitet čovjeka koji mu je pomogao, ali je poručio da bi mu, ako bi zatrebalo, prepisao sve što je stvorio sa svojim ćerkama.
„Neka se mojoj djeci desi ono što ja njemu želim. Nema puno takvih ljudi. On zna ko je, i zna koliko ga poštujem“, zaključio je Mamić, ne skrivajući emocije.
Iako javnost može samo da nagađa o identitetu dobročinitelja iz Banjaluke, priča Zdravka Mamića svjedoči o rijetkim trenucima bezuslovne ljudske solidarnosti, koje prevazilaze granice nacija, politike i biznisa.
