Istoričar Aleksandar Kostović ocijenio je da se izmjenama naziva sarajevskih ulica potiskuju tragovi srpskog prisustva u ovom gradu, navodeći da se odnos prema prošlosti najbolje vidi kroz način na koji se mijenja javni prostor i kolektivno sjećanje.
Kostović je kao jedan od primjera naveo 6. novembar 1918. godine, Dan oslobođenja Sarajeva u Prvom svjetskom ratu, kada je srpska vojska ušla u grad. Prema njegovim riječima, u istorijskim izvorima sačuvana su svjedočenja o dočeku srpske vojske i značaju tog događaja za tadašnje Sarajevo.
On je podsjetio da su u Sarajevu nekada postojali Ulica 6. novembra, Rankovićev trg, nazvan po Živanu Rankoviću, prvom srpskom vojniku koji je ušao u Sarajevo, kao i Obala vojvode Stepe Stepanovića, koja je simbolično čuvala uspomenu na put kojim su srpski vojnici stigli u grad.
Kostović je naveo da je Trg podno Bistrika, formiran početkom 20. vijeka, 1919. godine dobio naziv Rankovićev trg, nakon Drugog svjetskog rata Trg 6. aprila, a 1993. godine Austrijski trg, kako se zove i danas.
Govoreći o Ulici Bistrik, Kostović je rekao da je ona 1931. godine dobila naziv Ulica 6. novembra, po Danu oslobođenja Sarajeva, te da je taj naziv, osim u periodu Drugog svjetskog rata, nosila sve do 1993. godine, kada joj je vraćeno ime Bistrik.
Posebno je ukazao i na Obalu vojvode Stepe Stepanovića, koja je ime dobila 1919. godine. Tokom Drugog svjetskog rata, kako je naveo, nosila je naziv po Adolfu Hitleru, da bi nakon oslobođenja ponovo dobila ime vojvode Stepe, sve do 1993. godine, kada je preimenovana u Obalu Kulina bana.
Kostović smatra da se u savremenom javnom predstavljanju Sarajeva često izostavljaju periodi i imena koja svjedoče o srpskom prisustvu i ulozi Srba u istoriji grada. Kao primjer naveo je i činjenicu da se, prema njegovim riječima, u predstavljanju istorije sarajevskog pozorišta ne pominje da se ta ustanova godinama zvala Pozorište kralja Petra Drugog.
Sociolog Vladimir Vasić ocijenio je da proces preimenovanja ulica i reinterpretacije javnog prostora nije samo administrativno pitanje, već poruka o tome ko ima pravo na sjećanje i vidljivost u društvu.
Prema njegovim riječima, kada se iz urbanog prostora potiskuju tragovi jednog naroda, to se može doživjeti kao simbolička marginalizacija. Vasić je istakao da je Sarajevo istorijski bilo slojevit i višeznačan grad, te da se njegovo nasljeđe ne bi smjelo svoditi na jednu dominantnu priču.
Predsjednik Udruženja građana „Istina i pravda“ Dušan Šehovac ocijenio je da promjene naziva mjesta, ulica, trgova, mostova i institucija u Sarajevu nisu izolovan niti isključivo administrativan proces, već odraz dubljih društvenih i političkih promjena.
On smatra da su razlozi za takve promjene višestruki, od distanciranja od komunističkog nasljeđa, preko potrebe za nacionalnom afirmacijom nakon raspada SFRJ i rata devedesetih godina, do davanja prednosti imenima iz novije istorije.
Šehovac je upozorio da takve promjene, ukoliko se sprovode bez šireg društvenog konsenzusa, mogu dovesti do sužavanja zajedničkog prostora sjećanja, slabljenja integrativnih narativa i produbljivanja društvenih podjela.
Prema njegovoj ocjeni, ključni izazov nije u samoj promjeni naziva, već u pronalaženju ravnoteže između potrebe za identitetskom afirmacijom i očuvanja društvene kohezije u pluralnom društvu.
