Banja Luka – U dvorištu Osnovne škole „Đura Jakšić“ u banjalučkom naselju Šargovac i dalje stoji spomen-ploča na kojoj piše da su 52 učenika „umrla“ 7. februara 1942. godine, iako su svi dokazi i svjedočenja nepobitni – ta djeca su bila ubijena, zaklana, mučena u jednom od najmonstruoznijih zločina koje je Nezavisna Država Hrvatska počinila nad Srbima u Drugom svjetskom ratu.
Decenijama kasnije, istina o njihovoj smrti biva potiskivana iza birokratskih tumačenja pravilnika i administrativne šutnje. Inicijative da se natpis na spomen-ploči izmijeni i da se riječ „umrli“ zamijeni istinitim izrazom – „ubijeni“ – nailaze na zid ćutanja. Ni Ministarstvo prosvjete, ni Ministarstvo rada, ni lokalna uprava nisu preduzeli ništa konkretno uprkos višegodišnjim apelima udruženja, građana i stručne javnosti.
Jedan od najglasnijih zahtjeva dolazi od Udruženja „7. februar 1942. godine“, osnovanog s ciljem očuvanja sjećanja na pokolj u Drakuliću, Šargovcu i na rudniku Rakovac. Sekretar udruženja Vladimir Pantić tvrdi da su još 2021. godine poslali dopise školi, Ministarstvu rada i boračko-invalidske zaštite, gradskoj upravi i direktno tadašnjem gradonačelniku Banjaluke – bez ikakvog odgovora.
„Na spomen-ploči piše da su djeca umrla. To je poniženje i za njih i za nas. Djeca nisu umrla – ona su ubijena, zaklana ispred svojih drugova. Ako ni to nije dovoljno da natjeramo institucije da promijene jednu riječ, onda ne znam šta jeste“, kaže Pantić.
Zločin u Šargovcu izvršen je istog dana kada i masakr u Drakuliću i Motikama. Po naređenju Josipa Mislova i u prisustvu fratra Miroslava Filipovića – poznatog kao „Fra Satana“ – zaklano je 52 djece uzrasta od 9 do 13 godina, isključivo zato što su bili Srbi i pravoslavne vjere. Pokolj je, prema svjedočenjima, počeo kada je Filipović ušao u učionicu i tražio od učiteljice da mu izvede jedno dijete – djevojčicu Radojku Glamočanin, koju je zatim zaklao pred cijelim razredom.
Ovaj događaj decenijama je bio prešućivan. Prvi parastos ubijenima održan je tek 1991. godine, nakon više od pola vijeka šutnje pod okriljem tadašnje komunističke vlasti. U školskom dnevniku koji je preživio, po naređenju ustaša, pored imena učenika upisano je – „umro 7. veljače 1942.“. Taj falsifikat danas je osnova na kojoj se brani natpis na spomen-ploči, iako u dnevniku ne postoji potpis učiteljice niti puni podaci o svim žrtvama.
„Opravdanje da je riječ ‘umrli’ prepisana iz dnevnika nema nikakvu istorijsku, ni etičku težinu. Zar ćemo i dalje da trpimo laž u korist proceduralnog kukavičluka?“ pita profesorica Jelena Gajanović, istaknuta intelektualka i dugogodišnja istraživačica stradanja djece u NDH.
Ona ističe da učenici danas uče o ovom zločinu iz udžbenika u kojima se jasno navodi da su u Šargovcu stradali civili u masovnom pokolju. „Kada ti isti đaci stanu pred ploču na kojoj piše da su njihovi vršnjaci ‘umrli’, pitaju – ko je ovu ploču postavio, ustaše?“, kaže Gajanović.
Ova neusaglašenost, naglašava ona, nije samo propust – to je svjesni pokušaj da se zamagli istina i ublaži odgovornost. „U Drakuliću i na rudniku Rakovac, na spomen-pločama jasno piše – ubijeni. Samo u Šargovcu, djeca su ‘umrla’. Ko odlučuje gdje je žrtva, a gdje smrt prirodna?“ pita Gajanović.
Direktor škole, Darko Tomić, ističe da je Pravilnik o simbolima i obilježjima u školama Republike Srpske razlog zašto se termin „ubijen“ ne može koristiti u školskim ustanovama. Međutim, Tomić dodaje da postoji spremnost da se, uz saglasnost Ministarstva, postavi dodatna spomen-ploča koja bi jasno opisala istorijske okolnosti zločina.
„Ako Ministarstvo da saglasnost, možemo pored postojeće postaviti novu ploču sa preciznim informacijama. Planira se i izgradnja memorijalnog parka odmah ispod škole, gdje će sve biti detaljno objašnjeno“, rekao je Tomić.
Ipak, za mnoge, to nije dovoljno. Riječ na postojećoj ploči je ono što ostaje – ono što govori budućim generacijama. A ako ta riječ nije istina, onda ni sjećanje nije stvarno.
U vremenu kada se svijet bori protiv istorijskog revizionizma, Šargovac je postao simbol borbe za jedno slovo pravde – za istinu ispisanu na kamenu, u čast djece čija krv još traži dostojno sjećanje. Da ne ostanu samo broj u arhivi, ni tiha sjena pod stablom pored škole. Da ih pamtimo – onako kako su stvarno stradali. Zaklani, jer su bili Srbi. Zaklani, a ne umrli.
